pixabay.com

Najbrža, najlakša i najneverovatnija tehnika za uništavanje nečijeg života je stupanje u ozbiljnu vezu s “pogrešnom” osobom: s vrlo malo napora i bez urođenog nagona za katastrofu, u srednjoj dobi ili ranije – možemo da završimo u masi problema, od bankrota, gubitka roditeljskih prava i društvene sramote do beskućništva, nervnog i duševnog sloma.

S jedne strane može da bude prilično zabavno i slatko gledati kako mladi parovi, lepo obučeni, pijuckaju koktele tokom blagih letnjih večeri, uz muziku i plovidbu čamaca. S druge strane, to je kao da gledamo malo dete koje se igra napunjenom puškom ili naoštrenim nožem.

Izbor partnera je najvažniji “intervju za posao” u našem životu. Otprilike polovina nas prilikom tog izbora napravi grešku, ne zato što smo nesposobni, već zato što smo ranjeni. Mi kao da očekujemo da ćemo za taj “posao” dobiti barem minimalnu obuku i biti vođeni nekim sigurnosnim lampicama.

Ali ostavljeni smo da sami sledimo svoje (pogrešne) instinkte, napušteni da sami prouzrokujemo svoje predivne katastrofe, jedna generacija nakon druge, a da ne izvučemo najmanju korist iz svojih patnji i kasnih životnih spoznaja drugih.

Ono što, iznad svega, zamagljuje naše rasuđivanje, je nešto nad čime imamo ograničenu kontrolu i retko nam je data prilika da ih istražimo u dovoljnoj meri: naše detinjstvo, a posebno naše problematično detinjstvo, koje je jedno od najvećih pokazatelja nesrećne ljubavi odraslih osoba, u procesu bola i patnje, jednostavno i potpuno, nesrećno vreme uz naše najbliže u ranim životima.

Previše je očekivati da je neko ko je kao dete bio nevoljen i nezbrinut, odraste u osobu koja donosi razumne i uspešne odluke. Najbolje što možemo je da shvatimo da naši instinkti mogu da budu prilično nepouzdani vodiči prema našem budućem zadovoljstvu – što bi moglo da nas podstakne da zamolimo nekog da nam bude mudar i nepristrasni sudija, koji će proveravati i pomoći nam u tom zadatku.

Ovo je nešto što se događa zbog naših oslabljenih kapaciteta za “intervjue”:

1. Ne možemo da ocenimo

Ono što izdvaja emocionalno oštećene od snažnih i zdravih osoba nije njihov odnos s ludim “kandidatima” (oni su svugde i često su na prvu vrlo neodoljivi) nego njihova sposobnost da pravovremeno uoče probleme i oslobode se takvih osoba, s potrebnom bezobzirnošću i odlučnošću.

2. Nismo sebi prijatelj

Razlog zaglavljenosti je krajnje bolan: mi se sami sebi ne sviđamo. Zato, kad nas neko ostavlja, izneveri, duva vruće i hladno, igra se s nama, rutinski obećava i gazi svoja obećanja, uskraćuje nam nežnosti i zaklinje se da nam više nikada neće učiniti ništa nažao, pa to onda nastavi da čini, naš prvi, drugi i stoti impuls nikada nije da jednostavno ustanemo i odemo.

Naša sklonost je da se pitamo kako smo mi izazvali taj problem, jesmo li nešto možda pogrešno shvatili i da tražimo načine kako bismo manje uznemiravali partnera.

Naša prošlost nam je pomogla da razvijemo dirljivu, ali na kraju katastrofalnu sklonost da razmišljamo i preduzimamo radnje protiv sebe samih – i da dajemo neprirodno mnogo zasluga nekom drugom. Možda će nam biti potrebne decenija da shvatimo nešto što neko može da shvati tokom jedne večeri: da nas takva osoba ne zaslužuje.

3. Ne možemo nikog da razočaramo

Briga o sebi zahteva retku veštinu: sposobnost – u određenim trenucima – da razočaramo drugu osobu kako bismo zaštitili sami sebe. Da bismo ostali zdravi, možda ćemo morati da kažemo “ne” žurci, da odbijemo predlog prijatelja, da odbacimo pozivnicu, a u partnerskom odnosu, da uzrujamo partnera, čak i kada su on ili ona divni prema nama.

Za nekog ko nije pun unutrašnje ljubavi za sebe – kako se usuditi odbaciti ljubav druge osobe, čak i ako je ona zamotana u otrov? Kako, s obzirom na to ko sam, da se usudim da rasplačem partnera?

4. Nadamo se previše

Deca koja odrastaju u porodicama s teškim roditeljima ili starateljima ne mogu da ih promene ili da ih se reše. Iz položaja nemoći, ta deca nauče izuzetno dobro jednu stvar: nadaju se da će se roditelji ili staratelji magično promeniti i naučiti da budu bolji.

Ako budu strpljivi, dovoljno pristojni i susretljivi, te teške odrasle osobe će se smilovati i promeniti. Ove paćeničke duše svoje pogrešno usmereno strpljenje kao odrasle osobe unose u svoje odnose, sa sličnim rezultatima. Nedostaje im ključan uvid: zdravlje ponekad uključuje sposobnost odustajanja od određenih ljudi.

5. Previše se bojimo da budemo sami

Naša spremnost za izlazak iz nezadovoljavajućeg odnosa delom je pokazatelj naših uverenja da će samački život biti podnošljiv i pripremiti za nas bolje buduće partnere. S druge strane, nezadovoljavajući odnos može trajno da izneveri naša razumna očekivanja.

Ko bi nas drugi želeo ili još gore, kako bi bilo kojoj normalnoj osobi bilo prijatno da s nama provodi vreme, brinući se za nekoga poput nas? Koliko je lakše gledati kako se naše najlepše nade tiho ruše ispod nametljive ili čak nesvesno sadističke osobnosti trenutnog partnera?

6. Ljubaznost nam je “dosadna”

Problematična prošlost napraviće nas neobično neumoljivima prema istinskoj ljubaznosti koju doživimo. Dobre ljude instinktivno osećamo kao dosadne, neprivlačne, koji nam izazivaju nelagodu i jezu. Možda nećemo moći da kažemo šta s njima nije u redu nakon prvog susreta. Možda ćemo reći da nije postojala hemija ili da se naši interesi ne podudaraju.

Ali kad bismo bolje spoznali sebe, ono što bismo otkrili zvučalo bi prilično neobično: određene ljude osećamo da nisu za nas jer znamo da neće moći da nam nanesu količinu patnje s kojom smo odrasli kako bismo mogli da se osećamo voljeni. Te osobe nisu za nas jer je zagarantovano da će biti dobri i ljubazni prema nama.

U bolje uređenom društvu podučavala bi se umetnost ljubavnih intervjua od rane mladosti – i postupak provere bio bi barem toliko strog kao prilikom polaganja vozačke dozvole. Ne bismo bili ostavljeni sami, bez prethodne pomoći i saveta, da sebi uništimo život.

Mnogi od nas trebalo bi da budu barem svesni u kojoj meri naši impulsi mogu da budu varljivi (pogotovo ako nam je detinjstvo bilo ispunjeno patnjom). Ne bi trebalo da se krivimo, samo da prihvatimo da nam je potrebno da naučimo vrlo nepoznatu i za nas prilično neobičnu stvar: da se lepo i u ljubavi ophodimo sami sa sobom, piše Živim.hr.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here