NEVESINjE – Prošla su vremena prkosa i ponosa, nevesinjski borci kao i svi iz Republike Srpske nalaze se u nezavidnom položaju; demobilisani, nezaposleni sa trajnim posljedicama rata postali su tragičan suvenir krvave epopeje 90-ih: ostali su zaboravljeni od ideala za koji su se borili. Više stotina poginulih, hiljade onih koji su dijelove svoga tijela rasuli na krvavoj "međuplemenskoj" liniji i desetine hiljada onih koji su prebrzo odrasli, za svoj ideal nisu dobili socijalni mir ni prosperitet; nisu dobili ni spomenik koji bi nove naraštaje sjećao na njihovu borbu za opstanak na ognjištima.
x Skoro 20 godina nakon završetka rata Nevesinje i dalje nema centralno spomen obilježje koje bi služilo kao simbol istrajnosti i nepokolebljive borbe. Osim spomen sobe i "zadužbinarske crkve" u kojoj su ispisana imena nastradalih u minulom Odbrambeno otadžbinskom ratu, vlastodršci u opštini Nevesinje već decenijama nisu u stanju da se pomjere od idejnog projekta spomenika, koji zaturen u fasciklama (sa stotinama drugih megalomanskih proekata "za pranje para") skuplja prašinu i čeka bolje dane, piše Ljubiša Bukvić.
x Poštovali ili ne poštovali istoriju, nju pišu pobjednici i oni u njoj ostavljaju simbole svoje pobjede. Možemo svi da ih dijelimo na Partizane i Četnike, na prave i krive, falsifikatore i prave istorijske ličnosti, ali jedna činjenica je jasna. Koliko god naš fokus bio zamagljen, oni koji su izašli kao pobjednici u Drugom svijetskom ratu makar su se vizuelno odužili svojim borcima. Desetine spomenika, spomen groblje i još mnogo sadržaja posijano je po Nevesinju kao vječni dokaz njihove borbe. Oni su bili svijesni šta je istorija, znali su kako njen vid slabi sa vremenom i zato su joj u koru urezali tragove koje ne može da proguta sjećanje generacija. Znali su to i pjesnici koji su skovali stihove koji krase spomenik u dvorištu nevesinjskog sabornog hrama "blago grobu što u tami sjaji, jer svijeću mu pale naraštaji".
x Da, znali su, svi osim nevesinjske vlasti koja zaboravlja ispisati svoj fragment istorije, fragment koji polako postaje dio prohujalog vihora bez naraštaja koji će da upale svijeću u znak sjećanja. Zar se tako lako odričemo prava na pisanje vlastite istorije, velike pobjede; živi smo, tu smo, pobjedili smo. Zar oni koji su položili sve (osim oružja) ne zaslužuju makar sjećanje, zar im se pored oduzetog dostojanstva mora oduzeti i čast koju su stekli. Zar mito, korupcija i svi drugi lopovski hirovi kojima se bavite 20 godina ne mogu da se stave po strani i pričekaju trenutak, sitni trenutak koji je dovoljan da se sakupe sredstva za famozni spomenik…
