
O Alanima piše i A. G. Maš nazivajući ih Asima: "Posle strašnog poraza nekadašnjih stanovnika Germanije, u bici kod Varcele u Italiji oko 150. g. p. n.e, u germanske zemlje upale su horde došljaka sa Istoka. Oni su osvojili Saksoniju, približili se Holštajnu, a zatim krenuli na Dansku da bi se, na kraju, naselili u Švedskoj. To su bili poznati u danskoj istoriji Asi, čiji je vođa bio Zigte, sin Fridulfa ili Frijalofa". U Danskoj i Švedskoj, on je dobio ime drevnog švedskog boga Odina da bi, na kraju, počeo da se predstavlja kao taj bog. U Švedskoj je bio toliko poštovan da mu je kralj Gilf predao vlast u svojoj zemlji. Njegova supruga zvala se Friga ili Freja. Zaro detaljno govori o njegovim magijskim moćima i bezbožnim delima. Njegova pojava u ovdašnjim zemljama vezuje se približno za 50 godinu pre n.e.
Talas Alana
To je zapravo onaj Odin koji se kod nas zove Vodan. I mada se u ovim mestima zadržao kratko vreme, njegov utucaj na mitologiju Venda je veoma značajan jer ne samo što je učvrstio kult slovenskog boga Radogosta, nego je sa sobom doneo i drugo sarmatsko božanstvo u Meklenburg sam bivajući obogotvoren. Priča o ovom vojskovođi zasniva se uglavnom na tekstovima iz Ede. Zapisi uključuju drevne pesme, recitovane u svečanim prilikama. Autori pesama o istoriji svog naroda i njegovim junacima mogli su znati više nego latinski i grčki istoričari, u dalekim zemljama. O seobi Alana iz Podonja u Poljsku, Germaniju i Francusku svedoče mnogi izvori. Francuski gradovi, na primer, Alanson, a kako tvrde, i čitava oblast na Pirinejima – Katalonija (Gotoalanija) nazvani su po imenu plemena Alana. Vrlo je verovatno da je deo migranata, preko Poljske i Litvanije, stigao u Skandinaviju, što je dalo osnova za priče o seobi bogova – Asa, Alana.

Izuzetno dramatično je bilo potpadanje Alana pod vlast Huna, njihovo ujedinjavanje i zajednički pohod na Evropu. Periplus Marcijana Heraklejskog, iz trećeg veka, određuje prostor koji naseljavaju Huni: "U okolini Dnjepra, iza Alana, žive takozvani Huni," piše A. F. Veljtman, ruski istoričar. Amijan opisuje Hune na osnovu gotskih legendi: "O hunskom narodu ovlaš se govori u drevnim letopisima. Huni žive iza Meotskog jezera, blizu Ledenog okeana i njihova zverstva prevazilaze svako shvatanje." Helmold piše: "Sve slovenske zemlje, koje leže na istoku i pune su bogatstva, Danci su nazivali Ostrogard; danas ih nazivaju i Hunigard, po bivšem hunskom stanovništvu. Tamo je prestoni grad Hue." Opisavši okretnost i ratnu spretnost Huna, istakavši njihovu veštinu u baratanju lukom i nabacivanju lasa na protivnika, Amijan završava govoreći o njihovim naseljima i kolibama, lutanjima, lukavstvu i strasti prema zlatu. Marcelin, Gelone, Agatirse i Melenhelene, svrstava u Alane, ističući kako su svi plemenite krvi.
Pre sukoba sa Hunima i sklapanja neke vrste pakta, Alani su se, na poluostrvu Kerč, sukobili sa nekim plemenima Gota. Ove sukobe su iskoristili Huni da ih teško poraze i nametnu im vlast 375. godine. Neka alanska plemena, severno od Azovskog mora, kao i neka plemena Rusa i Roksolana, nisu ni osetila razmere ove katastrofe. Konstantin Sedmi Porfirogenit u delu "O ceremonijama" opisuje kako bi se, u diplomatskoj prepisci, trebalo obraćati vladarima kavkaskog regiona, pominjući Arhonta, vladara Sarbana, naseljenih između Alanije i Sanarije. Naime, kako zaključuje F. Dvornik, neka srpska plemena su bila potisnuta od strane Huna prema Kavkazu, gde su nastavila da žive pod sopstvenom upravom, vlašću što je priznavala neku vrstu vizantijskog protektorata.

U Vizantiji tokom 5. veka veliki uticaj imali su Alani kako, ne bez izvesnog cinizma, piše Prokopije Cezarejski. Naime, posle raspada hunskog carstva, na Istok je došao novi alanski talas. Uticaj alanske aristokratije u vizantijskoj državi i vojsci, počeo je rasti – Odoakar je okončavao život Rimskog carstva, osvojio je Dalmaciju, potom istočni deo Carstva. Jednom rečju, Konstantinopolj nije imao drugu opciju na raspolaganju sem da prihvati Alane. Sredinom petog veka, odlučujući uticaj u Carigradu je imao Alan Flavijus Ardabur Aspar, oslonjen na bezrezervnu podršku trupa alanske konjice. Njemu je za ovoj izbor imao da zahvali Markijan, još više njegov naslednik Lav I (457- 474). Aspar i njegov sin Ardabur, oženjen drugom kćeri Lava I 471. godine, su ubijeni, alanski uticaj je minimalizovan, sve do dolaska Justinijana na vlast – seljačkog sina iz unutrašnjosti Srbije. Velike osvajačke ratove, u njegovo ime, vodio je Velizar, izuzetno sposoban Alan.
Šume i džungle zemlje Sklavona
Pradomovina Rusa, prema Herodotu, jeste Persija. Herodot pominje pleme Derusijana kao ogranak skitskog naroda; naseliće se u Skandinaviji i na Altaju. Njihov kasni prodor u Evropu, iz Skandinavije, gde su se obreli oko XV veka pre Hrista, odigraće se u nekoliko etapa. Prvo će osvojiti četvororečje, obuhvata tok i teritoriju uz reke Rusu, Nevu, Dnjepar i Dnjestar potom izgraditi prestonicu Moskvu, odakle će vršiti povremene upade u poljsku Krakoviju i Litvaniju. Svoju upravu nametnuće u oblasti Kijeva. Al Masudi primećuje: "Jedan od brojnih paganskih naroda što ovde živi su Sakalibi, a druga su Rusi. Sklavonjani i Rusi, služe kao plaćenici u hazarskoj vojsci." Ime Sakaliba odnosi se na Slovene ili Sklavone. Pišući o Sklavonima, Masudi navodi jedan kuriozum, najverovatnije plod njegove mašte ili neproverene glasine: "Druga vrsta majmuna živi u severnim regionima, šumama i džunglama zemlje Sklavona, a ima ih ko oblaka na nebu" (Zlatni lugovi, 442). O kakvim životinjama je reč ni danas nije jasno, a nijedan drugi izvor ne potkrepljuje Masudijeve navode, mada se on naširoko bavi majmunima poredeći ih sa onima iz Magreba, zaključujući kako su ovi drugi mnogo bistrije životinje od "sklavinskih… Hazari su bili susedi Rusa, Alana i slovenskih plemena, svedoči Masudi: "Pored Alana žive Hazari. Hrišćani su i velika nacija. Takođe ih nazivamo i el- Hazranima. U vreme dok ovo pišem, vlada im kralj zvani Tobija."
Oleg, vladar Rusa
Pisani izvori izvode niz dokaza da su Rusi deo naroda Svina ili Sveda – Šveđana. U Analima Bertijanini tvrdi se da su Rusi poreklom Svini ili Svedi. Franački anali to potvrđuju, navodeći da su Rusi sebe nazivali Svinima, za vreme vladavine Luja Debonera, imperatora Nemačke. Jornand navodi kako je zajedničko ime Rosalina – Rusa, kako su sebe nazivali, Suedi (Švedi); tim imenom ih je nazivao narod Estonije i Finske. Anali svetog Bertina pominju dva pripadnika iz vizantijske delegacije kod Luja Pobožnog koji sebe Rusima zovu. Oto Prvi, car Svetog Rimskog Carstva, zapisao je: "Rusi, narod što ga znamo pod drugim imenom Norsemani." Olega, vladara Rusa do 912. ili 920. godine, pominje saga Orvar Odd kao Old Norsea.
Rusi su bili Vikinzi Ime Oleg je slovenska transkripcija varjaškog imena Helgvar. Imperator Romeja, Roman Prvi Lekapen, pominje Vikinge Varjage. Golim nasiljem oni su brzo zauzeli sve trgovačke centre na Dnjepru i Volgi, trgujući sa Arapima i Grcima. Roman navodi plemena Šveđana, Normana, Angla i Guta. D. Logan u svojoj knjizi "Vikinzi u istoriji piše": "Godine 839. Rusi su bili Šveđani, dvesta godina kasnije, Skandinavci su asimilovani od strane Slovena."
Poštovani i posle smrti Isto kao i za života, kad se izdavao za boga, Zigte i njegova supruga su i posle smrti poštovani kao bogovi. Njegove figure stavljane su pored boga Tora. Kao simbolično obeležje, Tor je imao glavu bika. Odin je, u istom svojstvu, dobio obličje jastreba. Statua Frige mogla se prepoznati po ženskom liku.
|