Ivan Goran Kovačić je u gori nestao. Obistinila se do kraja i tragično potvrdila njegova crna, poetska slutnja istkana šest godina pre smrti: “U planini mrkoj nek mi bude hum…”
“Smrt ga je, kako veli jedan hroničar, pratila u stopu kao on – istinu” i stigla u blizini Foče, koja se tih opakih ratnih vremena sudbinski uplela u pesnikov život. Ostalo je, naime, zapisano da su ustaše još 1941. godine želele da ga postave za upravnika pošte u Foči, da ga gurnu u čeljusti smrti, ali, ako je tada umakao zločinačkoj ruci, dve godine kasnije nije uspeo.
Humka u planini
Kad, gde, kako, od čije ruke je pao – do dana današnjeg je ostalo nejasno. Njegov grob je ostao “u planini mrkoj”, sudbina obavijena paučinom kontroverznih tvrdnji, često opterećenih subjektivnošću, neretko podređenih i nerazumljivim “višim interesima”. I koliko god su lična i nesigurna svedočenja o smrti Ivana Gorana Kovačića, ne manje su lična i nesigurna i “zvanična” tumačenja i do danas važeće verzije o pogibiji partizanskog pesnika i tada još poznatijeg partizanskog lekara, profesora dr Sima Miloševića. Kao da neko uporno želi da sve ostane onako kako je to pesnik poželeo: “U planini mrkoj nek mi bude hum…”
Ali, oni koji su se starali da ne prekrše taj Goranov amanet, kao da su zaboravili i prevideli da u tom njegovom poetskom snoviđenju groba, “besput da je do njeg, neprobojan, strm”, stoji i pesnikova želja da “nitko ne dođe, do prijatelj drag…”
Uz uvažavanje svih interesa, ne sporeći ni te, meni nejasne, “duboko ljudske razloge” da se ćuti o Goranovom kraju, na kojima se decenijama insistiralo, istine radi treba reći da postoje ljudi, svedoci koji znaju istinu, no koje nikada niko nije želeo da čuje. Iako je prošlo silne godina, priče nekih od tih svedoka, koje sam zapisao juna 1981. godine, deluju ubedljive i logične.
Iscepane knjige
Trifko Vladičić, tada sedamdeset trogodišnji zemljoradnik, borac iz sela Prijeđela, ispričao mi je kako je na Vidovdan, 28. juna 1943. godine sa komšijom Gavrom Milanovićem, negde popodne čuo puške u šumi.
– Čim smo ušli u šumu Crkvine, ugledasmo najprije puno papira i iscijepane knjige, sveske, šta li. Čini mi se da je tu bilo više pisanog rukom. Malo dalje nađosmo i jedne cipele. A onda ispod puta, pored jednog klijena – ugledasmo dva ubijena čovjeka. Leže glavačke u točilu jedan pored drugog, krvave im glave…
Ne znamo ko su, primakla se noć, a i prepali se pravo zboreći, projurismo kući. Poslije jedno pola kilometra naiđosmo ispod kuće Obrena Majdova. Pitamo ga ko je ovo ubio nekoga. Kaza nam da su tudije prošli četnički komandanti Vukan Jojić i major Drašković s pratnjom, da je s njima bio i Boro Blagojević, a to mi poslije i žena potvrdi kad stigoh kući.
Penzionerka Danica Lalović, rodom iz hercegovačkog sela Izgori, bila je borac Narodnooslobodilačkog rata i neumorni aktivista u fočanskom kraju.
– Jednoga dana, bio je nekako kraj juna 1943. godine, ofanziva je već uveliko minula, proču se da su prošli četnici i da su negdje u Prijeđelu pobili neke partizane. Nije bilo teško naći pobijene. Ostavih čobane okolo da pripaze da se četnici otkud ne pojave i siđoh do pobijenih. Jedan stariji, leži ničice. Podigoh mu krvavu glavu, i odmah prepoznah doktora Sima Miloševića, liječio me uoči rata u Beogradu. Onaj drugi, mlađi, leži nauznak, krupan, krupnog nosa i širokog lica, dobro guste plavo-kestenjaste kose. Njega sam, čini mi se, još bolje zapamtila.
Na brzinu iskopan grob
Trifka Vladičića sam još od prije rata poznavala kao pouzdana čovjeka – kazuje Danica Lalović. – Otišla sam kod njega i rekla mu da mora sahraniti pobijene. Sjutradan uveče sam ponovo došla i viđela da su sahranjeni tridesetak metara niže, u plitkom i na brzu ruku iskopanom grobu, zatrpanom granjem i trnjem…
– Poranio sam – sjeća se Trifko Vladičić – uzeo alat, zovnuo komšiju Gavra i pošli smo do odbornika Marka Majdova. Marko je zovnuo još trojicu seljaka, Petra i Krsta Aćimovića i Boška Mastilovića i pošli smo da sahranimo pobijene. Malo niže od mjesta đe su ležali, našli smo jednu manju rupu i tu smo iskopali grob…
Tada đečak Ostoja Jojić ispričao mi da su oni četnici zanoćili u njihovoj kući, da je Boro Blagojević spavao sa njim u istom krevetu i da su se svi hvalili kako su ubili najglavnijeg partizanskog doktora Sima Miloševića i pjesnika Gorana Kovačića…
Ožiljak na butnoj kosti
Sve to što su meni ispričali 1981. godine, Danica Lalović, Trifko Vladičić i ostali, tvrdili su i posle Drugog svetskog rata, ali kao da im se nije htelo verovati.
– Sve je bilo konačno potvrđeno 1958. godine kada su sakupljane kosti i prenošene u partizansku spomen- kosturnicu na Tjentištu- tvrdila je Danica Lalović.
– Pored ostalih, prilikom iskopavanja posmrtnih ostataka Gorana i Sima, tu je bio i dr Kosta Milošević, brat doktora Sima Miloševića. Sjećam se živo kako je, kad su mu dodali jednu lobanju, duboko potišten, tiho uzdahnuo: “Jao brate moj…”
Pronašao je čak i ožiljak na butnoj kosti od rane koju je Simo bio zadobio pri proboju na Sutjesci. Potvrdio je da su naočari koje sam našla na mjestu njihove pogibije pripadale njemu i da mu ih je poklonio neki stari musliman negdje u Istočnoj Bosni.
