Lična arhiva
Viđaju se sve ređe: Slaviša sa sinom

Nečuveno je da se dete preziva po očuhu, a ne po ocu, koji ga je priznao. To je krađa identiteta, smatra Slaviša Živić iz Beograda koji je za “Vesti” ispričao da od 2018. čeka rešenje Centra za socijalni rad Zemun po kojem bi njegov maloletni sin iz vanbračne veze nosio njegovo, a ne prezime svog očuha. Prethodno je Centar, kao nadležni organ starateljstva, dvaput doneo ovo rešenje, ali ga je Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja oba puta poništilo “zbog proceduralne greške”.

– Iz ljubavne afere sa udatom ženom dobio sam 2010. godine sina. Ta žena se kasnije pomirila s mužem i on je priznao dete koje je po rođenju dobilo njegovo prezime. U julu 2011. sam podneo tužbu za utvrđivanje očinstva, ali se ta žena i njen suprug nisu pojavili na prvih 12 ročišta. Tek 2013. godine je Viši sud doneo presudu da sam ja biološki otac – počinje priču Slaviša.

On ističe da je životu svog sina “prisutan od početka” i da ga je, u dogovoru s majkom, viđao više puta nedeljno.

– Uglavnom je to bilo kad njima odgovara, ali nisam se bunio. Bilo mi je bitno samo da ga viđam. Redovno sam plaćao alimentaciju i plaćam je i dalje. Tek 2015. godine sam saznao da moje dete nosi prezime svog očuha, pa sam podneo zahtev da se to ispravi. Centar za socijalni rad u Zemunu je utvrdio da je u interesu deteta, a i po zakonu, da se preziva kao biološki otac i donelo je rešenje na osnovu kojeg sam promenio detetovo prezime u dokumentima – navodi Slaviša.

Borba sa birokratijom: Slaviša Živić

Ministarstvo je, međutim, 2017. poništilo rešenje. Centar je na Slavišinu žalbu ponovo doneo rešenje da dete nosi njegovo prezime, ali je i to drugo rešenje Ministarstvo poništilo 2018. godine. U međuvremenu je u Centru za socijalni rad voditeljka Slavišinog slučaja smenjena, a na njeno mesto postavljena druga.

– Od tada Centar ne donosi rešenje o promeni prezimena uz objašnjenje da je u interesu deteta da sačuva identitet. Kako može da bude u njegovom interesu da se ne preziva kao otac? To je krađa identiteta! Dete ima pravo da zna svoje poreklo i pravo da očuva svoj identitet. Neće znati da mu je deda ratovao protiv Turaka, da je bio heroj… Nije moj, već interes deteta da zna svoje poreklo – ogorčen je Živić.

On dodaje i da se prethodnih godina sin promenio prema njemu.

– Umesto nekoliko dana nedeljno i spavanja kod mene, došli smo do toga da od kraja 2019. mogu da ga vidim jednom nedeljno na sat vremena u kontrolisanom okruženju u Centru za socijalni rad. Kao da sam kriminalac! Pritom ga majka šest puta nije dovela na viđenje, a na sve to mi je voditeljka slučaja rekla da “ne zatežem odnos”! A ja od početka radim tako da im ne smetam! Dva meseca ga nisam video jer su, navodno, bili na odmoru sve vreme – ističe naš sagovornik.

On dodaje da u tom periodu nije imao nikakve informacije o sinu, jer su mu promenili broj telefona.

– Najgore je što su ga okrenuli protiv mene. Od deteta koje je plakalo kad se rastajemo jer je htelo da ostane sa mnom sad imam dete koje se čudno ponaša, neće da uzme poklon i razgovara samo s radnikom Centra umesto sa mnom. Uspeli su da ga distanciraju od mene. Čak su i sudski veštaci utvrdili da mi je sin emocionalno zlostavljan od manipulativne majke. Dete sada čeka majčinu dozvolu da uzme bilo šta od mene, da mi se prvo ona javi pa da zna može li i on, odlazi na pola susreta uz “dosadno mi je”. Ko zna šta pričaju o meni pred njim, pa je toliko promenio odnos prema meni. Ja samo želim da više viđam svoje dete. Želim da nosi moje prezime ili majčino devojačko i moje i da imam normalan odnos sa sinom bez pritisaka sa strane – zaključuje Živić.

U jednom momentu dete je imalo očevo prezime

Centar: Nismo ovlašćeni

Kada se redakcija “Vesti” obratila Centru za socijalni rad Zemun s namerom da čujemo njihovu stranu priče, rekli su nam da “nisu ovlašćeni da daju izjave o slučajevima koji su u postupku”. Potom su nas uputili na portparola Gradskog centra za socijalni rad, koji nije odgovorio ni na jedno naše pitanje.

Pisao Ministarstvu

– U septembru sam pisao Ministarstvu da naprave kontrolu rada Centra za socijalni rad, jer dve godine ne donose rešenje. Ne znam da li je nešto urađeno po tom pitanju, jer nikakav odgovor nisam dobio – kaže Slaviša.

Očuh odbio saradnju

Slaviša navodi da je u više navrata pokušao da razgovara i sa očuhom svog sina.

– Čuli smo se nekoliko puta. Zvao sam ga da dođe da vidi gde živim, gde dovodim dete, gde radim, ko je otac deteta koje živi u njegovoj kući. Hteo sam svaku saradnju. Nije hteo.

Dok ja nikada ružnu reč nisam rekao ni o njemu, on je mene dva puta zvao i pretio, psovao, vređao me, najgore gadosti mi upućivao. Ne bih da izgovaram u novine.