Hoćemo li na Kilimandžaro? Hoćemo! Tako je, otprilike, izgledao dogovor nekolicine ljudi za odlazak na najvišu planinu Afrike, kao da je to tu “iza ćoška”. A nije… Do Tanzanije nema baš kao do Kragujevca, recimo. Ipak, to ne smeta ovoj družini…

Branko Kokir je dobro poznato lice ljubiteljima sporta. Njegovo rukometno umeće ljudi su mogli da gledaju u dvoranama u Srbiji, Nemačkoj, Švajcarskoj. Za mnoge je dobro poznat lik i Damjana Blečića, takođe rukometaša, koji je put krčio, sem u rodnoj zemlji, u Danskoj, Nemačkoj, Rumuniji, Makedoniji… Treći akter naše priče možda nije poznat po liku, ali jeste po glasu. Vladimir Maksa, dugogodišnji novinar SOS kanala, svedok mnogih rukometnih dešavanja, danas komentator skijanja na Eurosportu.

 

Emisija o pohodu na vrh

– U oktobru idemo na Kilimandžaro. Maksa ide kao predstavnik medija i radićemo emisiju u pet epizoda – otkriva idejni tvorac ovog projekta, Branko Kokir prilikom posete “Vestima”. – Maksa je organizator tog medijskog dela, obezbedio je snimatelja, ima scenario, to će biti ozbiljan projekat.
Odlazak na Kilimandžaro je zahtevna akcija. Ona nije moguća bez kompetentnih ljudi?
– Već smo počeli pripreme, imamo ozbiljnog vodiča, koji je već bio tamo, David, ili Dejvis, kako vam je volja, iz “advenčer klub”. Pre izvesnog vremena smo napravili plan priprema za naredna četiri meseca – pričaju naizmenično naši gosti.

Kako izgleda pohod na vrh Kilimandžara?

– Penjemo se četiri dana i jedan je obavezan za aklimatizaciju. Poslednji dan krećeš u ponoć na vrh, da bi tamo došao kada sviće i ceo dan se spuštaš. To je, otprilike, 20 i nešto kilometara – priča Damjan Blečić. – Nije to fizički naporno, nego je problem u visinskoj bolesti. Oni koji idu gore-dole, na 4-5 hiljada metara i dalje se ponašaju isto, a kod nas, na 3-3.500 već kreće problem sa kiseonikom, vrtoglavicama…

Koliko sve to zajedno traje?

– Odsustvo 11 dana, možda i 12. Moja ideja je, kada smo već tamo, da produžimo još jedan dan, ako možemo, pa da vidimo još neke stvari, Safari, neki vulkan… Bolje to, nego da kažeš “e, bio sam tamo, ali nisam to video” – kaže Maksa.

Na Kilimandžaru ima raznih izazova. Kakva je vaša ruta?

– Moglo bi se reći da je najmanje teška, pa se najčešće zainteresovani javljaju upravo za nju. Na teže idu oni koji su fizički spremni, koji žele to da urade. Aklimatizacija je najbitnija. Kilimandžaro je ogroman, veliki kao Srbija, vulkanskog je porekla i ta ruta je oko 70 kilometara gore-dole. Na 2700 je bazni kamp, pa ideš na 3700 i tu noćiš. Sutradan se penješ do 4200, da se aklimatizuješ, pa se vratiš. Jedan dan potrošiš samo da bi stekao osećaj kako je na 4000 metara. Kažu, treba biti fizički spreman, nije to samo to. Možeš da dovedeš sportistu koji je spreminiji od svih, ali ne može da se popne na Kilimandžaro – detaljno će Damjan.

Oktobar najbolji za penjanje

Zašto idete baš u oktobru?

– Ovo je nešto potpuno drugačije, pravi izazov, ide se kilometar na sat. Mi smo potpuni amateri u tome, imaš profesionalca koji te vodi, ostavi štapove i trči sto metara u usponu. On to može, mi nismo za to. Oktobar je jedan od najboljih meseci za penjanje. To i februar sledeće godine. Tada sam na Zimskim Olimpijskim igrama, ne mogu da idem, tako da nema emisije. Kad već to radimo, gledamo sve da uklopimo – realan je Maksa.

Koliko ljudi broji vaša grupa?

– Osam sigurnih i ima još 20-ak koji imaju želju, volju, pa bi, pa ne bi probali, tako da očekujem da u narednom periodu još neko prelomi – kaže Kokir.

Ko su sigurni putnici?

– Surpuga Gordana i ja, Damjanova žena Ivana i on, Maksa, moj kum Sale, taj David, dva snimatelja i, otvorena je grupa, ko god želi sa nama, može da ide, ali po osobi košta 3.000 evra. Toliko iznose karte, vodiči, hrana, hoteli i sve ostalo. Ja pričam ljudima da idem, ali nikoga ne zovem, zato što ne mogu da odgovaram ni za koga. Kada dođu na 4.000 metara, možda nekome bude muka, možda nekome pozli, ne želim da me neko psuje, što sam ga nagovarao. Gore je ozbiljna muka. Svako ko je išao, na pola puta se pitao “šta će mi ovo u životu”?! Iz tog razloga, nikoga ne pozivam i nagovaram, inače je grupa otvorena, može da ide i 200 ljudi. Ako neko hoće da se priključi, dobro je došao – poručuje Branko.

Kako se rodila ideja o poseti Kilimandžaru?

– Ne znam da objasnim, ni odakle mi taj poriv, ali volim avantru. Dugo sam razmišljao šta bi voleo da radim u životu? Voleo bih da otkrivam nepoznate krajeve. Kao klinac, najviše sam voleo da gledam Indijanu Džons. Tu je onaj prapočetak moje želje za avanturom. To je dugo bilo u meni i, verovatno neka žeravica je proradila. I onda, kada sam razmišljao, volim rukomet, volim ovo što radim, ali šta je ono stvarno pravo, što me sto posto ipsunjava, shvatio sam da bih radio putopis, kao onaj “put oko sveta”, kao pokojni Sloba Mićić iz Kontiki Travela, kao Jovan Memedović… To je nešto što bih stvarno voleo da radim, više od svega, ali nikada nisam imao priliku – ne krije Kokir.

Od Bobotovog kuka do Albanije

Putovanja vam nisu strana?

– Volim da putujem. Uz rukomet sam proputovao pola sveta, ali nigde nisam stvarno bio, jer je to bilo hotel-hala-aerodrom, pa mi je ostalo tu dosta neispunjenih snova. Onda je drug spomenuo Kilimandžaro, bio je tamo… Pitam ja kako je bilo, odgledam sve i kažem mu, molim te, spoji me sa ovim vodičem, hteo bih da, kada sledeći put bude išao, idem i ja. Upoznao sam ga, shvatio da mogu da formiram našu grupu, Maksa je dobio ideju da snimimo emisiju, preuzeo je taj deo i eto, polako zatvaramo projekat – ponosno će nekadašnji rukometaš Partizana.

Kako izgleda plan priprema?

– Idemo na Bobotov kuk, u Makedoniju, u Bugarsku i Albaniju. Do oktobra idemo pet, ili šest puta, na neka ozbiljnija planinarenja, više da bismo se mi međusobno povezali i više da bismo se navikli na ritam konstantnog penjanja. Ono što je problematično, ne možemo da vežbamo na visinama Kilimandžara, što znači da prvi put kada odemo tamo ćemo stvarno otići na neku ozbiljniju visinu, što je možda najkritičniji deo našeg plana, jer svako od nas će prvi put preći 3.000 metara nadmorske visine. Prvi put će se suočiti sa manjkom kiseonika i sa reakcijom organizma na sve to – bojažljivo će Kokir.

Primetno je da sa ushićenjem pričate o pustolovini koja vas čeka?

– Kilimandžaro je bila moja velika želja i poremetio sam mnogo godišnjih odmora, čak i nekih planova jedrenja, pokušavajući da usaglasim ovu grupu i da ova ekspedicija uspe. Kada sam upoznao Davida, vodiča, on je krenuo da priča o nekih stotinu ekspedicija od Južne, Severne Amerike, Afrike, Azije, Evrope, meni su se oči iskolačile. Poptpuno sam fokusiran na to da naučim sve. Planinarstvo, pa viskorogorstvo, pa alpinizam, počeo sam da gledam emisije, zaludeo sam se potpuno. Imam novu strast – ponosno će bivši ruometaš Grashopersa.

U planu Maroko, Peru…

I ostalim članovima grupe izgleda kao da će ovo da postane tradicija?

– Ima mnogo vrhova, koji nas čekaju – kaže Vladimir Maksa. – Ovo je najviši vrh, koji može da se osvoji bez alpinizma, ovo je hajking i treking (planinarenje u prirodi). Sledeća akcija, ukoliko ovo bude prošlo kako treba, biće ili Maroko, ili Peru. Maroko je na visini 4200, a Peru je oko 6.000.

Branko je, shvatili smo, idejni tvorac, a kako ste se vi uključili u priču?

– Ne mogu da pustim Ivanu samu – smeje se popularni Bleča. – Ne mogu da se setim ko je prvi spomenuo, Branko i Ivana zajedno rade, dotakli su se te teme, rodila se ideja, jer imaju afinitete prema prirodi, avanturama, a ja sam tu da ih pratim. Sigurno nisam bio taj koji je dao ideju, samo sam se uključio.

Makso?

– Sedeo sam sa Kokirom, pričali smo, pre svega o maratonu, odnosno polumaratonu. On je dugo u tome, a za mene je to otkrovenje. Sad ćemo da trčimo polumaraton zajedno. Pita on mene, da li je interesantno da se napravi priča o tome, kao bivši rukometni reprezentativac, trči maraton… Rekoh, ne. Onda sledi pitanje, a da li je zanimljivo da se pravi priča, ako idem na Kilimandžaro? Rekoh, jeste, ako ja idem, ako ne, onda nije. Mislim, ko će to da snima?! Nisam ni razmišljao, na prvu sam rekao “idemo”. Nisam pitao ni kada, ni koliko košta, bukvalno ništa! Samo sam rekao idemo!

Zajedno i na Beogradskom maratonu

Od učešća na Beogradskom maratonu je, zapravo, sve počelo. Povela se priča oko toga, a završilo se planiranjem osvajanja Kilimandžara. Ipak, mnogo pre tog oktobra biće 6. jun.

– Ja prvi put zvanično trčim. Trčao sam virtuelno, ono – istrčiš, pa pošalješ vreme, to sam prošle godine, a sada hoću da učestvujem u trci, jer je moje sportsko prosvetljenje, praktično, počelo pre godinu i nešto, za vreme korone. Tada sam i smršao, ostavio pivo, počeo sam da trčim u jednom klubu i oni su me doveli u fazu da za manje od šest meseci iz “nula metara” istrčim polumaraton. U međuvremenu sam preležao i koronu, imao mesec dana pauze, jer sam morao strogo da mirujem. Dva meseca sam imao poptunu neaktivnost i dva posle toga, ja sam istrčao polumaraton i imao sam dobro vreme, Branko zna o čemu pričam.

Branko je iskusan u tome…

– Tri puta sam već istrčao polumaraton i pokušavam da se spremim za maraton. Ipak, moram da priznam da mi ne ide nikako.
Za razliku od njih dvojice, Damjan neće trčati…
– Imao sam koronu, baš sam “zaglavio”, bio sam dugo i u “Areni” pa su mi zabranjene sportske aktivnosti. Nisam u treningu, tako da neću trčati – kaže Blečić.

Od Jugoturbine do TuSen Libekea

Branko Kokir je rukometnu karijeru počeo u Jugoturbini iz Karlovca, odakle je stigao u Partizan. Iz Humske je 2000. otišao u Vilštet-Šutervald, pa u Grashopers iz Cirihu. Odatle se vratio u Nemačku, tačnije u HSV Hamburg.
– Kasnije sam, 2006. počeo da igra u TuSen Libekeu, gde sam završio karijeru i ostao da radim u firmu koja je bila glavni sponzor kluba, “Merkur” koji danas predstavljam u Srbiji – kaže Kokir.

Anegdota sa Rtnja

Momci su već krenuli sa osvajanjem vrhova. Za početak, imali su uspon na Rtanj.

– Imamo anegdotu, u Maksinom stilu. Prošle subote smo se peli na Rtanj. Nismo još imali ugovorenog snimatelja i Vladimir je rekao da on nosi kameru i da će da prati. Do 300 metara nadmorske visine je trčao, skakao. Na 301. metru vodič mu je poručio da ide gore, da bi snimio kada mi dolazimo, a dobio je odgovor, onako kroz zube, “snimaj sam” – izaziva Kokir smeh u redakciji.

– Shvatio sam da nisam ja za to. Ja sam scenarista, producent, ali nisam snimatelj – šali se Maksa i najavljuje da se na Kilimandžaro ide sa četiri kamere.

Blečićevi naslednici

Srpski rukomet i dalje ima Blečića. Iako Damjan nije rekao konačno “zbogom” ovom sportu, trenutno se u rukometnim krugovima više priča o starijem sinu Filipu, rukometašu SC Voždovac.

– Filip ima 13 godina i već pokazuje neke naznake da može da bude dobar, videćemo. Ako se potrudi, ima ko da mu pokaže. Mlađi Andrija, imao osam godina i takođe trenira kod Saše Kandića. Filip, recimo, ima okupljanje reprezentacije u Karatašu, a mi u isto vreme idemo na more. Rekao je da neće na more, ide na kamp. Nekoliko puta sam pitao da li je siguran, ali on je odlučan u tome da ide na pripreme. Neka ga…

Plan o Galapagosu i podvodnom ronjenju

Po svemu sudeći, Kilimandžaro je početak pustolovina…

– Snimatelj je ronilac i ima profesionalni ronilački klub, jedan je od najboljih podvodnih snimatelja na svetu, pa je odmah bilo, a što ne idemo na ronjenje na Galapagos? Pa, hoćemo! I to ćemo – smeje se Maksa. – Poenta je da jednom godišnje imaš tu varijanru i da u narednih 15 godina obiđeš najbolje svetske destinacije. Da sledeće godine bude Peru, za dve Maroko, za tri godine Galapagos… To je poenta priče.

Nesporazum sa Rumunima

Kako je tekao rukometni put Damjana Blečića posle Crvene zvezde, odnosno Partizana?

– Usledio je Gepingen, pa Libeke, pa nagovor saigrača sam otišao u Teku, pa u Silkeborg, tamo sam imao našeg Džamba i Dragičevića, pa posle toga sam bio kod Červara, gde sam osvojio duplu krunu sa Metalurgom. Malo u Al Džaziru, pa u Kretej, posle toga u rumunski Odrei. Kada sam dogovarao sa Rumunima, sve vreme sam mislio da idem u Oradeu. Pomislim, blizu Temišvara, tu je i Beograd, super. Krenem na pripreme, ukucam navigaciju, piše mi 10 sati, razmišljam, šta je ovo?! Kad ono, idem u Odreu! Izdržao sam nekako jednu sezonu, otišao u Dramen, pa došao opet u Zvezdu.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here