M. Karović
OMILJENO MESTO: Skoro svaki dan prođe kraj Hrama Svetog Save

Luka Mirčeta, rođen i odrstao u Inzbruku, umesto polugodišnjeg obaveznog vojnog roka u Austriji deset meseci proveo je u austrijskoj Službi sećanja u Beogradu, odakle će se, kaže, vratiti kući bogatiji za dragoceno iskustvo.

Radeći u Jevrejskom istorijskom muzeju naučio je mnogo, a boraveći u srpskoj prestonici imao je jedinstvenu priliku da je bolje upozna. Kako kaže, kada bi ponovo morao da bira opet bi izabrao isto.

Sa članovima SPOJI posetio srpske porodice

Lekcije iz istorije

Rad u Muzeju Luki je pružio priliku i da istraži korene i sudbinu svojih predaka.

– Mama mi je iz Srbije, a otac iz okoline Knina.Tamo mi još živi baka Božica, u selu Miočić kod Drniša. Cela porodica je izbegla za vreme rata, ali baka se vratila na ognjište. Rado idem kod nje kad god imam vremena. Proteklih meseci u Muzeju žrtava genocida našao sam spisak nastradalih iz mog sela za vreme “Oluje”, a pronašao sam i šestoro Mirčeta ubijenih u Jasenovcu – priča Luka.

Mirčeta je u Jevrejskom istorijskom muzeju, radio na digitalizaciji arhiva, ali i na dva projekta koja su mu bila naročito zanimljiva.

– Jevrejska opština Beč, podigla je na Jevrejskom groblju spomenik tragično nastradalima iz Kladovskog transporta. Reč je o Jevrejima koji su bežali iz Austrije, a likvidirani su u Srbiji. Sada smo pripremili projekat obnove spomenika i uputili zahtev preko Austrijskog kulturnog foruma i Austrijskog kulturnog fonda. Priča o Kladovskom transportu, nije toliko poznata u Austriji i drago mi je da sam imao priliku da je čujem – kaže Luka za “Vesti”.

Na Gazimestanu

Glas do Amerike

Dok je boravio u Beogradu Luku je kontaktirao i dr Željko Dragić, zamenik predsednika Udruženja Baraka 35 u Osnabriku.

– Pitao me je da li mogu da pogledam da li u Muzeju, postoji nešto o baraci u kojoj su u okviru nekadašnjeg logora boravili i zarobljeni jugoslovenski oficiri. Sa istoričarem Bojanom Zorićem u arhivi sam našao originalne slike zarobljenika, sve skenirao i poslao Dragiću. Od njega sam saznao da se većina oficira kraljevske vojske zbog komunističkog režima, posle rata nije vratila u Jugoslaviju već su život nastavili u Americi. Kontaktirao sam rođaka u SAD, a on nas je spojio sa novinama “Amerikanski srbobran” koje su objavile priču. Na moje veliko iznenađenje i radost videvši članak u novinama, potomci zarobljenih oficira su se javili. Sve sam ih kontaktirao, a oni su mi ispričali njihove priče i poslali fotografije. To mi je bilo najupečatljiviji deo službe – oduševljeno priča Mirčeta i dodaje da je naučio važne lekcije iz istorije.

Luka Mirceta

Pohvale saradnika

Sa zaposlenima u Muzeju Luka je imao odličnu saradnju, a i oni za njega imaju samo reči hvale.

– Veoma smo zadovoljni, odlično smo sarađivali. Mnogo je naučio i mnogo nam je pomogao. Uneo je u kompjuter važne podatke, tako da sada možemo lako da pretražujemo čitav jedan spisak tekstova štampanih još od 1954. godine. To je bio veliki posao i zahtevao je dobru pismenost i veliku pažnju. Luka će nam mnogo nedostajati, a nadamo se da će interesovanja biti još i da će se saradnja u okviru Službe sećanja nastaviti – priča Vojislava Radovanović, direktorka Jevrejskog istorijskog muzeja.

Vojislava Radovanovic, upravnik Jevrejskog istorijskog muzeja

Stekao prijatelje

Slobodno vreme u srpskoj prestonici Luka je iskoristio za upoznavanje grada i druženje.

– Prvi put sam u Beogradu proveo duži period. Obično sam dolazio na jedan dan koji bi protekao u žurbi. Sada sam imao vremena da obiđem sva značajna mesta u gradu, da upoznam nove ljude, pa i da izlazim. Uspeo sam da doživim Beograd i veoma mi se dopao. Družio sam se sa internacionalnim studentima iz Nemačke, Francuske, ali sam stekao prijatelje i među Beograđanima – kaže Mirčeta i dodaje da mu je vreme u Srbiji proletelo, a da mu je najviše nedostajala mamina kuhinja.

On ovih dana privodi kraju rad u Službi sećanja i planira povratak u Inzbruk gde će upisati studije informatike.

RADO IDE U MIOČIĆ: Sa bakom Božicom, bratom i rođakom

Prvi put na Kosovu

Poseban utisak na Luku ostavila je poseta srpskim porodicama, hramovima i istorijskim mestima na Kosovu i Metohiji.

– Imao sam priliku da sa članovima Humanitarne organizacije Srpska pravoslavna omladina iz Inzbruka (SPOJI), posetim srpske porodice na Kosovu i Metohiji. Prvi put sam bio na Kosovu i to je za mene bilo predivno iskustvo jer sam video naše svetinje i spomenike, ali istovremeno i veoma tužno, zbog situacije u kojoj se srpski narod tamo nalazi – objašnjava Mirčeta.

U muzeju su i etnološki eksponati

Bogata zbirka

Jevrejski istorijski muzej u Beogradu osnovan je 1948. godine. Muzej je u sastavu Saveza jevrejskih opština Srbije i predstavlja jedinstvenu muzejsku ustanovu u našoj zemlji.

– Pokrivamo period od doseljavanja Jevreja na središnji Balkan, pa do kraja Drugog svetskog rata i delimične obnove jevrejske zajednice, kažem delimične, jer je jevrejska zajednica cele bivše Jugoslavije strahovito nastradala tokom Holokausta. Jedan deo stalne postavke je posvećen upravo Holokaustu, ali imamo i etnološku i umetničku zbirku, pokrivamo i istoriju i kulturu – priča Vojislava Radovanović, direktorka Jevrejskog istorijskog muzeja.

Logorska odeca, Jevrejski istorijski muzej Beograd

Dolazi i četvrti polaznik

Luka Mirčeta je treći polaznik Službe sećanja iz Inzbruka i cele Austrije u Beogradu. Pre njega su u srpskoj prestonici bili Vladimir Vlajić, jedan od osnivača Srpske pravoslavne omladine SPOJI iz Inzbruka i Nenad Ranisavljević koji je takođe aktivan u pomenutoj organizaciji. Mirčeta se zapravo zahvaljujući najviše Ranisavljeviću odlučio za službu u Beogradu. Kao i njegovi prethodnici Vlajić i Ranisavljević, Luka je prvih dana službe u Beogradu, imao prijem u Ambasadi Republike Austrije. Tamo su ga dočekali ambasador magistar Nikolaus Luteroti i opunomoćena ministarka Sabine Krojsernbruner. Prema Lukinim rečima, naredni polaznik Službe sećanja u Beogradu biće takođe mladić srpskog porekla, ali ovoga puta iz Beča.

Austrijsku Službu sećanja osnovao je doktor Andreas Majslinger, politikolog iz Inzbruka. Od 1991. godine austrijska vlada je uvela ovu mogućnost kao zamenu za služenje u vojnoj službi i zahvaljujući tome nastala je nezavisna, ali ipak novčano pomognuta od Ministarstva unutrašnjih poslova, organizacija Služba sećanja. Prevashodno je njen cilj da naglašava priznanje krivice Austrije za Holokaust i ujedno sve ljude čini svesnim njihove odgovornosti kao i borbe da se nešto slično nikada ne ponovi.