pixabay.com
Foto: Ilustracija

Kada je osamdesetih godina 19. veka došlo do naglih zahlađenja odnosa između Srbije i Bugarske, a kasnije i rata, Leskovčani su bili zatečeni.

U godinama po oslobođenju, intenzivno su sarađivali sa istočnim komšijama, a taj uticaj Bugara je bio toliki da čak postoje mišljenja da su Leskovčani po mentalnom sklopu bliži njima nego Srbima. Da se ne zaboravi, leskovački kraj je od Bugarske odvojen planinskim lancima, a od Srbije je u ono vreme bedem bila državna granica.

Lišeni nekadašnjih trgovinskih saveznika, što je bila direktna posledica najpre (po Leskovac) izuzetno nepovoljnog trgovinskog sporazuma između Srbije i Bugarske, a kasnije i ratnim dejstvima, industrijalci-pioniri su morali da smisle neko rešenje. Nekima od njih je pala na pamet ideja da osnuju fabriku u okolini Leskovca. Toj grupi harizmatičnih i pronicljivih ljudi pripadali su Antonije Tonka Popović, Dimitrije Mita Teokarević, Proka Mitić, Gligorije Jovanović i drugi.

Argumenti tome u prilog su bili dovoljno stimulativni: zbog trgovinske blokade koja je onemogućavala priliv gajtana iz Bugarske, leskovačka privreda bi bila zaštićena; u uslovima nestašice, gajtan bi postigao visoku cenu, pa bi i zarada bila velika; meke, nekrečljive vode ovdašnjih reka blagotvorno bi delovale na samu proizvodnju.

Međutim, nisu imali ni majstore, ni mašine, a bogami ni jasan plan kako da tu svoju ideju pokretanja fabrike sprovedu u praksu. Iz tih razloga, bila im je potrebna pomoć nekog ko ima iskustva sa tim poslovima. Pomoć su našli u vidu Stevana Bojadžova, Bugarina iz Karlova, koji je leskovačkim industrijalcima bio znan od ranije. Nakon kratkog ubeđivanja, Bojadžov je video perspektivu u vizijama Leskovčana i pristao da svoju fabriku gajtana prebaci u Srbiju.

Tenzije na međudržavnom nivou, opšti ambijent koji je mirisao na rat, kao posledicu je imao najstrožu zabranu izvoza bugarskih proizvoda u Srbiju, te je jedino rešenje bilo da se fabrika ukrade.

Mika Janković Inajet, prekaljeni trgovački vuk, koji je već bio u Bugarskoj radi završavanja nekih svojih poslova je tokom jedne noći rukovodio operacijom rastavljanja gajtanare i utovara delova na dva konjska karavana.

Genijalna varka

Pre nego što su pošli put Srbije, lukavi Inajet je konjima naopačke prikovao potkovice, a radi odvlačenja pažnje, jedan konjski karavan je išao preko Caribroda, dok je drugi, u kom je bio i Stevan Bojadžov, putovao težim putem, kroz planine, da bi u Srbiju ušao negde kod Vlasotinca. Varka je uspela, karavan u kom se nalazio Bojadžov je ušao u Srbiju, a bugarska potera je stigla drugi karavan, uhapsila Inajeta, koji je osuđen na tri godine zatvora. Političkim putem je ubrzo oslobođen.

Kada su već stigli u Leskovac, odlučeno je da se fabrika gradi na području sela Strojkovca, blizu vodenice. Tu su napravljene trošne zgrade koje su činile prvu leskovačku fabriku tekstila, koja je otvorena 1884. godine i koja je utabala staze za druga, brojna preduzeća koja su nicala u decenijama koje su usledile.

Ortaci su bili Antonije Tonka Popović, Mita Teokarević, Proka Mitić, Gligorije Jovanović i Stevan Bojadžov. Fabrika je leti radila u zavisnosti od protoka vode, u proseku je imala 20 zaposlenih, od kojih su neki bili i dečaci od 10-12 godina. Radilo se i po 16 sati dnevno, s tim što se smene nisu ravnale u skladu sa časovnikom, već su orjentir bili položaj sunca, meseca i zvezda. Ljudi koji su godinama radili ovaj posao, mogli su da odrede doba dana ili noći čak i kada je bilo oblačno, bez da koriste časovnik.

Tog dana je napravljen prvi korak u industrijalizaciji ovog kraja, i od onda vredni ljudi su mukotrpnim radom, malo po malo pomerali Leskovac ka onome što će se na kraju ispostaviti kao najviša tačka koju će grad dosegnuti tokom svoje istorije.

O tom periodu danas govorimo kao o „zlatnom dobu“ Leskovca.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here