pixabay.com

“Poslednja kuća u ulici” Katrione Vord je impresivna psihološka priča koja uznemiruje ne samo sva čula već i čitavo telo i nije čudno što je pokidala živce i samom kralju horora.

Na samom početku knjige Poslednja kuća u ulici američko-britanske književnice Katrione Vord jasno je da ništa nije kako bi trebalo da bude. Obični horori, kada su dobro napisani, plaše i izazivaju jezu, ali oni najbolji uspevaju da stvore onaj snažan osećaj nelagodnosti koji draži sva čula.

Upravo je takav roman Poslednja kuća u ulici.

Priča ima tri pripovedača.

Prvi je Ted Banerman. On živi u trošnoj daščanoj kućici na kraju ulice. Nezaposlen je, mnogo pije i pati od nekoliko nedijagnostikovanih mentalnih problema. U posetu mu povremeno dolazi ćerka Loren, ali oni nikada ne izlaze i njihov odnos je često veoma napet i nasilan.

Drugi pripovedač je Tedova mačka Olivija. Ona je značajan svedok za čitaoce, jedini  insajder u kući, jer bi tek iz njenog ugla trebalo da dobijemo one deliće slagalice koje nam nepouzdani Ted izostavlja. Međutim, Olivija je “samo mačka” i njen doživljaj sveta nije onakav kakvim ga mi vidimo. A kako vreme odmiče polako uviđamo da je Olivija sve samo nije obična mačka.

Treći pripovedač je Di. Ona se doseljava u napuštenu kuću odmah do Tedove. Pre dvanaest godina na plaži je nestala njena sestra i Di je u opsesivnoj potrazi za njom došla i do seoskog čudaka. Ona nema pristup unutrašnjosti kuće na kraju ulice, ali je jedini ljudski svedok Tedovog načina života izvan zatvorenog prostora.

Ovo je, manje-više, sinopsis romana koji se može naći i na zadnjoj korici knjige. Osim što nam ne znači gotovo ništa jer u knjizi Poslednja kuća u ulici ništa nije onako kako izgleda.

Klaustrofobičan način pripovedanja osim što stvara neprekidnu jezu čini priču zagonetnijom. Sve što saznajemo ne mora biti istina, a sve je istovremeno deo slagalice koja vodi do konačnog razrešenja.

Ono što je Katriona Vord majstorski postigla jeste da natera čitaoce da od prve do poslednje stranice neprekidno nagađaju o čemu se tu radi, ali gde svako novo otkriće potpuno preokreće čitav dotadašnji koncept priče i tera da se sve posmatra iz drugog ugla.

Ono što je nedvosmisleno jasno jeste da je Dijina sestra nestala, da je opsednuta potragom i da smatra da je Ted otmičar.

Sada je malo jasnije?

Onda bi svemu tome trebalo dodati i besne zelene dečake koji žive na tavanu, bogove koji su zakopani u šumi, Oliviju, mačku koja čita Bibliju, veruje u boga i želi da ima veliki televizor.

Ovo bi možda trebalo da bude zbunjujuće i konfuzno, ali je sve deo mračnog sveta koji je autorka knjige kreirala i na kraju svaki delić slagalice dobije potpuno jasan smisao.

Ova priča oduševila je i samog Stivena Kinga koji na svom profilu na Tviteru nije krio oduševljenje onim što je pročitao.

“U pitanju je knjiga koja kida živce i koja svoje tajne čuva do samog kraja”, napisao je kralj horora. “Nisam pročitao nešto ovako uzbudljivo još od knjige Iščezla”.

– Svako čudovište ima svoju priču – rekla je Vord o svom pisanju.

– Empatija i monstruoznost idu ruku pod ruku i ne možete izazvati užasnutost kod publike, ako istovremeno ne izazovete snažnu empatijsku reakciju.

Zaista je tako. Setimo se samo odluke Alfreda Hičkoka da na polovini filma Psiho ubije glavnu junakinju, a gledaocima ostavi da uspostavljaju emotivnu vezu samo sa Normanom Bejtsom. Upravo zbog toga je filmsko finale tako užasno i jezivo.

Na tom tragu je i Katriona Vord nudeći nam svoje junake sa kojima ne možemo, a da se ne saosećamo uprkos riziku koje ova povezanost donosi.

2 COMMENTS

  1. Umesto horora treba nam nesto vedro,duhovito kao Carli Caplin.Dosta nam je brige I jeze od svakodnevnih problema I briga pa je ta knjiga nepotrebna.Danasnji covek je skoro zaboravio da se srcano smeje I sali tj opusti.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here