Kastratović
Đorđe Mihailović

Hadži Miloš Đošan, general-major u penziji, veliki je poštovalac srpskih pravoslavnih svetinja u Srbiji i van nje. Pored skoro svih manastira u Srbiji, pohodio je Svetu Goru i manastir Hilandar 2016. i sveti grad Jerusalim i Palestinu 2018. godine.

Knjigom “Kurir sa Svete Gore” želi da kroz priču o životu monaha u Hilandaru pripadnicima Vojske Srbije približi Srpsku pravoslavnu crkvu i monahe kao čuvare vatre pravoslavlja, a da časnim ocima pokaže Vojsku Srbije kroz svoj vojnički život. Da, kako sam kaže, u ulozi kurira sa Svete Gore donese glas razuma i slovo opomene, da razbije predrasude i ohrabri srpski narod. Kroz ovaj feljton, nastao na osnovu knjige i uz saglasnost autora, “Vesti” vam predstavljaju priču o njegovom pokloničkom putu.

Knjigu “Kurir sa Svete Gore” možete poručiti od autora na telefon 063 334 944 ili na e-mail mdjosan@ptt.rs.

“Koliko li je sitnih roditeljskih i krupnih dečijih suza isplakano na ovim, davno poravnatim humkama? Koliko je crnih marama natopljeno suzama za pokojnicima koji leže u ovim grobovima, koliko je sveća izgorelo za pokoj njihovih duša?” pomislio je general Đošan gledajući grobove, o kojima se brine Đorđe Mihailović, kao da su mu još za života bili poznati i dragi.

Napred u otadžbinu!

Stari čuvar srpskog groblja poželeo je dobrodošlicu grupi iz Beograda, uz komentar da voli da vidi srpske oficire, jer oni “znaju šta su borbe, gledali su smrti u oči a često su se sretali sa mrtvima”. Pokazujući pravac severa, Kajmakčalan i smer protezanja Solunskog fronta, pričao im je o junacima koji su jurišali uzvikujući: Napred u otadžbinu!

“Oni koji leže ispod ovih jedinstvenih i potpuno jednakih kamenih krstova živeli su u različitim krajevima, pripadali različitim rodovima srpske vojske, služili u različitim jedinicama, prvog, drugog i trećeg poziva, nosili različite činove, obavljali različite dužnosti. Iza sebe su ostavili različit broj nezbrinute čeljadi i poginuli od kuršuma i granata različitih kalibara. Sve im je bilo različito, samo im je počivalište isto. Jednaka im je bila želja za otadžbinom i jednaka im je bila smrt! Jednaki su im i krstovi pod kojima počivaju!”, govorio je Đorđe, slabašan starac, sin Đure i unuk Save Mihailovića.

Odbijao je da sedne govoreći da se o ovim junacima ne govori sedeći, već stojeći pognute glave.

“Nije pod tim kamenjem samo srpska mladost. Tu je sahranjena i srpska mudrost i srpsko domaćinstvo i srpska inteligencija i srpska odvažnost i srpska trpeljivost i srpska pobožnost. Sve što je bilo vredno, bilo je uz svoju vojsku. Zato je rat najgušće rešeto. Kada on zakuca na vrata, u ljudima se budi i ono najbolje i ono najgore!”, nastavio je Đorđe.

Duše mučenika

Dok je Đorđe govorio, general Đošan gledao je u njegovo slabašno telo i pitao se ko će, kada Đorđu dođe neumitan kraj, biti čuvar i vrtlar i nastavnik i domaćin Srpskog groblja, kao što je on nastavio posao svoga oca Đure i svoga dede Save.

“Čuvanje Srpskog vojničkog groblja postao je zavetni zadatak porodice Mihailović. A onda je Gospod Đorđu podario ćerku, a Srbima poručio da i ćerke mogu čuvati groblje. Kosovka devojka je za to najbolji primer. Đorđe je pričao o svima, samo o sebi nije pričao. Nije se hvalio, nije se žalio. Onako, kako je srpski vojnik navikao. Na kraju, zapalismo sveće za duše naših poginulih vojnika i mučenika. Poštujući Bogdanovu molbu, zapalio sam sveću za sve borce Vojske republike Srpske postradale u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini. Odnekuda se tu stvorila čašica ljute srpske rakije. Malo smo odlili za duše, malo popili i rastali smo se. Nakon ovog časa istorije, koji sam ne svojom krivicom propustio u Gimnaziji i u Vojnoj akademiji, sa pola veka zakašnjenja, postalo mi je jasno zašto smo ovakvi i zbog čega nam se ovo događa”.

Poklonička grupa napustila je Zejtinlik i krenula ka Svetoj Gori, a Đorđe je ostao da nekim maturantima iz Srbije i Republike Srpske govori o junacima koji ovde počivaju.

Grumen zemlje

Na vojničkom groblju u Solunu nema zemnih ostataka nesrećnika koji su stradali po gudurama Albanije, zatrpani u snegu ili pogođenih između plećki iz puške nekog ubice iz zasede.

“Takva sudbina snašla je nevoljnike, koji su u arbanaškom selu kupili nešto za jelo, a ostatak novca drhtavom i promrzlom rukom, čvrsto zavezali u maramicu, da ostane za drugi put. Ta marama, sada je bila njihova škrinja sa blagom, koju su nosili oko vrata, na uzici, duboko u nedrima. Ona je čuvala njihovo bogatstvo u obliku parčeta tvrdog taina, nekoliko zrna soli, poslednje pismo, slika sa venčanja, ikona sveca, njihove krsne slave, preostalu novčanicu od nekoliko dinara, i neizostavno, grumen srpske zemlje, koji su iskopali u porti manastira Visoki Dečani ili uz reku Erenik u okolini Đakovice. Sve je bilo u toj maramici, koju je, prateći ih u rat, dalo žensko čeljade iz porodične kuće, krišom obrisavši svoju suzu”.

Mauzolej na Zejtinlinku

Zejtinlik

Srpsko vojničko groblje nije jedino na Zejtinliku. Tu je francusko, britansko, italijansko i rusko. Na tom mestu nekada su bili ogromni maslinjaci, uzgajana je maslina i ceđeno ulje, koje su Turci zvali zejtin, pa se ceo kraj zato naziva Zejtinlik.

“Ostala vojnička groblja skoro da i nemaju posetioce, a potomci poginulih na tim grobljima su prava retkost. Na mestu gde su sahranjeni francuski vojnici, leže kosti iz Senegala ili iz Alžira. U jedinicama francuske regimente bilo je malo rođenih u Provansi, Normandiji, Alzasu ili Loreni. Jedinice sastavljene od vojnika iz kolonija, bile su njihova udarna snaga, i upućivane u prve borbene redove, gde se zaslužuju i smrt i slava. Vojnicima iz kolonija sledovala je smrt, a njihovim komandantima, Francuzima, pripadala je slava!”, ispričao je Đorđe grupi oficira.

Sutra – Kurir sa Svete Gore (6): Vodena kapija Svete Gore