Ministarka spoljnih poslova Austrije Beate Majnl-Rajzinger najavila je, prilikom nedavne posete Hrvatskoj, kraj modela BHS, to jest nastave bosansko-hrvatsko-srpskog jezika u austrijskim školama.
Ona je, svom hrvatskom kolegi Gordanu Grliću Radmanu rekla da će Austrija omogućiti nastavu na hrvatskom jeziku u svojim školama umesto dosadašnjeg modela BHS-a (bosanski/hrvatski/srpski).
Austrijsko ministarstvo obrazovanja, rekla je Majnl-Rajzinger, povući će preporuku iz 1996. godine prema kojoj se u nastavi maternjeg jezika nisu razdvajali učenici prema etničkoj pripadnosti, što je u praksi dovodilo do zajedničke nastave pod nazivom BHS.
„Razgovarali smo s ministarstvom obrazovanja koje će povući preporuku iz kraja 90-ih i naglasiti autonomiju škola, kojima će se omogućiti nastava na hrvatskom jeziku„, podvukla je ona.
Grlić Radman je tu najavu nazvao sjajnom vešću, istakavši važnost predavanja hrvatskog jezika za hrvatsku zajednicu u Austriji.
„Reč je o službenom jeziku jedne članice Europske unije koji se ne bi trebalo predavati u sklopu veštačkih tvorevina poput BHS-a”, rekao je on.
Inače, srpska zajednica u Austriji se već više deceniaj bori za ukidanje BHS nastave i omogućavanje đacima da uče svoj „pravi” maternji jezik.
Najčešće se dešava da u školama maternji jezik, odnosno BHS predaju nastavnici poreklom iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske, pa srpska deca nemaju mogućnost da uče srpski jezik.
SPKD „Prosvjeta” zbog toga je organizovala nastavu srpskog jezika, koja se uspešno proširila na gotovo sve austrijske pokrajine, i zahvaljujući kojoj se srpski jezik čuva od zaborava.
Jezik južnoslovenskih naroda, pre svega Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bošnjaka, čisto lingvistički gledano – čini se da je jedan jezik. Nekoliko lingvističkih elemenata – leksika (u nemalom delu), padežni i akcenatski sistem – isti su u srpskom, hrvatskom, crnogorskom i bošnjačkom jeziku, naravno, uz pokušaj zanemarivanja izvesnih razlika, npr. u akcentu.
Međutim, jezik, pogotovo književni, ne čine samo čisto jezički razlozi. Tu se pojavljuju politički, državni i neki drugi uticaju koji, pogovo kod naziva jezika, odnose prevagu. Pomenuti narodi, odnosno govornici njihovih jezika, pod uticajem političkih rlita, hoće da se jezik kojim govore, zove baš i samo tako – srpski, hrvatski i dr., i tu se zapravo ništa ne može promeniti. Na tim jezicima osnivaju se jezičko-administrativna tela i drugi vidovi uticaja na jezik koji stvaraju nekad opravdane a nekad druge, manje važne razlike između ovih jezika, naročito na leksičkom i sintaksičkom planu. Vremenom se razlike uvećavaju i podstiču jezičku individualnost ovih jezika.
Samo Srpski.Ostalo je politika.