Egipatski mrtvački sanduk koji je otkriven u drevnoj sahrani pre nekoliko godina, ispostavilo se da je više od samo neverovatnog arheološkog nalazišta, prema Ancient Origins, koji izveštava da je isti sadržavo i najstariju poznatu mapu podzemnog sveta koja je postojala.

Nova studija objavljena u časopisu Egipatska arheologija Harka Vilemsa sugeriše da je ovaj drevni tekst najraniji poznati primerak Knjige dva načina, koja datira najmanje 4 000 godina. To datiranje je povezano sa grobnicom, jer sadrži natpise koji spominju Djehutinakht I, otprilike od 21. do 20. veka pre nove ere. Međutim, ranije se pogrešno verovalo da sanduk je u Đehutinakht I, ali ova poslednja studija sugerše da je u njemu bilo naseljeno telo elitne ženke zvane Ankh.

Iako već decenijama marljivo pretražuju, arheolozi su prethodno pronašli samo nekoliko verzija drevne Knjige o dva načina, pa je ovaj novi nalaz na drvenoj ploči veoma velik posao.

Šta je tačno “Knjiga dva načina”?
Naslov se odnosi na dva puta koja kojima može da krenuti u zagrobnom životu u egipatskom podzemlju ako želi da uđe u carstvo Ozirisa. Oziris je bio egipatski nadmoć podzemlja i konačni sudac svih ljudskih duša. “Knjiga o dva načina “takođe je deo mnogo većeg dela drevne egipatske mitologije koji podrazumeva tekstove o mrtvačkim sanducima i grobnicama – i naziva se jasnim prethodnikom kasnijih knjiga poput “Amduata” i “Knjige vrata”.

Sve knjige deo su mnogo poznatijeg toma, poznatog kao Knjiga mrtvih, koji je Nacionalna Geografija opisala kao zbirku tekstova iz mrtvačnica koja se sastoji od uroka koje se bave zagrobnim životom. Tačnije, Knjiga mrtvih sadrži „1.185 čarolija i zavera“ koje su ono što se najbolje može nazvati onim što je čoveku potrebno da bi uspešno pronašao svoj put u sedećem životu.

Knjiga o dva načina opisuje velike detalje o tome kako može da se pronađe neuhvatljivi Oziris u podzemlju:

„Dve staze za cik-cak prelazeći opasan pejzaž gde demonski entiteti izazivaju napredovanje ka„ Rostauu “- carstvu Ozirisa – tamnom mestu okruženom vatrom i smeštenom na„ nebeskoj granici. Verovalo se da bilo koja osoba koja pogledali mrtvo telo Ozirisa nikada neće potpuno umreti i ako neko dođe do polja prinosa, nakon gozbe sa Ozirisom njihove bi želje bile zadovoljene.

Problem je u tome što staze mogu biti izdajničke, a neke nikuda ne vode, duša koja frustrirano traži predah i nije bliže konačnom odmoru nego pre.

Staze su takođe razdvojene vatrenim jezerom koje ima moć da uništi ili oživi dušu. Uz put, preminuli putnik takođe mora „nadvladati Sunčev„ vatreni sud “sa beskrajnim čuvarima i demonima koji su im blokirali put visokim zidovima od kamena i vatre.“

Jasno je da egipatsko podzemlje nije bilo mesto za slabovide.

U određenom smislu, Knjiga dva načina je karta za dušu. Ali iako nam u 21. veku možda izgleda kao karta, ona nije korišćena kao konvencionalni smisao te reči.
Umesto toga, stari Egipćani su želeli da pruže ono što se najbolje može nazvati „psihološka karta duše“.

U vreme njegovog nastanka, pre otprilike 4.000 godina, niko još nije pokušao da preslikava mrežu sveta i naučnici se drže činjenice da kasniji tekstovi dele zagrobni život na sate ili pećine i uključuju orijentire i događaje.

Na neki način Knjiga o dva načina zamišljena je kao oblik utehe i smernica onima koji mogu da se suoče sa smrću. Čitajući to, mogli su potpunije da razumeju šta ih čeka nakon što su prešli sa ovog sveta na drugi.

Bilo da je tačno ili ne, nije od posebne važnosti. Kao i svaka priča o kojoj pričamo o tome šta se dešava nakon što uklonimo s ove smrtne zavojnice, naše ideje o zagrobnom životu uglavnom imaju za cilj da olakšaju prelazak iz ove oblasti u ono što nas možda čeka. Kao takva, Knjiga dva načina usklađena je sa drugim tekstovima koji su postojali vekovima.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here