Youtube/MORH Ministarstvo obrane Republike Hrvatske
Vukovar imao veliki značaj za tok rata

Nebojša Pavković svedoči i o predaji Mitnice, “kičme” hrvatskog otpora u Vukovaru.

“Naveče 17. novembra 1991. godine oko 19.00 nazvao me je pukovnik Vuk Obradović i upitao:

‘Nebojša, poznaješ li Viduka Matu? Sa tobom je završio Vojnu akademiju.’

‘Znam ga odlično, bili smo i u Bileći zajedno’, odgovorih.

‘A znaš li da je baš on komandant odbrane Vukovara?

“E, to nisam znao”, rekoh začuđeno.

U stvari oni u kabinetu SSNO su bili pogrešno obavešteni. Jer glavni poverenik hrvatske vlade za grad Vukovar bio je Marin Vidić Bili, što je meni bilo poznato. Vuk mi je te večeri naredio da odem na prislušni centar, koji smo mi kao i oni imali, i da se s njima dogovorim da se predaju pre nego što budu uništeni.

Šta je to klasić?

Neposredno pre mog razgovora sa Vukom, pukovnik Mile Mrkšić je uputio jedan proglas sa uslovima za predaju koje hrvatska strana treba da ispuni u šta, između ostalog, spada: postrojavanje jedinica, predaja ratnih zastava i znamenja, predaja naoružanja i slično. Planirano je da se to obavi na igralištu fudbalskog kluba Vuteks, dakle u centralnom delu grada.

Otišao sam na prislušni centar i operator je dugo neuspešno pozivao. Konačno oko 21 čas javilo se lice koje se predstavilo kao Viduka Mate.

‘Ko zove Viduku’?, upita on.

‘Zove ga pukovnik Nebojša Pavković, njegov klasić.’

‘Šta je to klasić?’, bio je uporan sagovornik.

‘Pa zajedno smo iste godine završili Vojnu akademiju.’

‘Zašto ga zovete?”

‘Nudimo mu uslove za predaju, pošto je grad Vukovar pred padom.’

‘Nije tu Viduka sada, preneću mu, nazovite sutra oko 8 ujutru.’

Nastavak razgovora

Odmah po dolasku na komandno mesto nazvao sam pukovnika Obradovića i preneo mu detalje razgovora. On me je saslušao i naredio da ujutru odem tamo i dalje razgovaram. U dogovoreno vreme, 18. novembra 1991, bio sam u prislušnom centru i operator je zvao blizu dva sata kada se javio ženski glas:

‘Nije ovde Viduka, recite meni šta imate, ja ću mu preneti.’

Naglasio sam da to što imam da kažem ne mogu reći njoj, već isključivo Viduki. Nekoliko sekundi je razmišljala, a onda mi je dala vezu sa nekim licem koje je bilo pored nje. Kasnije sam saznao da je to u stvari bio Pilip Karaula, komandant odbrane Mitnice. Pitao me je:

‘Zašto zovete gospodine pukovniče i šta imate da kažete?’

‘Vidljiv vam je proglas OG ‘Jug’, a ja nudim garanciju i bezbednost svim licima koja polože oružje prema Ženevskoj konvenciji.’

‘Ja za tako nešto nemam odobrenje i kad bi moji ljudi znali da sa vama o tome razgovaram verovatno bih loše prošao. Ali nazovite nešto kasnije dok ja obavim konsultacije.’

Nazvao sam ga za sat vremena i on kaže:

‘Morali bismo da se sretnemo, ali tom našem sastanku treba da prisustvuje neko od predstavnika evropskih posmatrača”, navodi Pavković.

Sprečiti ubistva i pljačke

Komandant 1. vojne oblasti general-potpukovnik Života Panić u svom strogo poverljivim naređenju broj 1614 82/33 od 19. 10. 1991. godine u tački 2 naređuje: “Komanda 12. korpusa i Operativne grupe ‘Jug’ uspostaviće potpunu užu blokadu Vukovara, a sa 1. proleterskom gardijskom motorizovanom brigadom i širu po dubini i sprečiti svaki ulaz i izlaz iz grada.”

U tački 4 istog naređenja definiše: “U cilju sprečavanja pljačke, zlostavljanja građana i ubistava, čak i zarobljenika, sva naoružana lica i grupe, koje nisu u sastavu JNA i TO (četnici i slično) razoružavati i privoditi, a vođe zatvarati i preduzimati sve zakonske mere.”

Ovakva tačka je naglašavana u skoro svakom naređenju komandanta 1. vojne oblasti.

Dobrovoljci dezerteri

Zbog slabog odziva na mobilizaciju GŠ JNA dozvolio je da se dobrovoljci mogu primati sa stranačkim obeležjima na odeći. Oni su stizali sa šubarama na kojima su bile kokarde, često neobrijani i sa bradama, redenicima preko grudi, a i ostalim oznakama. Skoro svakog dana dobrovoljci koji su stizali u Gardijsku brigadu raspoređivani su po nižim jedinicama i zaduživani sa oružjem, šlemom, pancirom i ostalom vojnom opremom. Popriličan broj dobrovoljaca je sa opremom nakon izvesnog vremena dezertirao. Događalo se da je uhapšen dobrovoljac koji je više puta dolazio i bežao sa puškom i zaduženom opremom, priča Pavković.

Sutra – Neispričane priče iz rata: Delovi iz autobiografije generala Nebojše Pavkovića (11): Karaulin perorez

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here