Šef-dirigent Simfonijskog orkestra u Braunšvajgu sa tradicijom dugom 430 godina, doskora šef-dirigent i umetnički direktor Orkestra Pozorišta lepih umetnosti u Meksiku sitiju, Srboljub Dinić ovih dana predvodi Simfonijski orkestar “Kustendorf” u Drvengradu na čijem čelu je već četiri godine i za koji kaže da mu znači u profesionalnom i privatnom smislu s obzirom da mnogo njegovih kolega sa studija svira u njemu.

Kao umetnik koji je od 1995. godine u inostranstvu, primećuje veliki broj talentovanih srpskih muzičara u orkestrima širom sveta, ali i da Srbija mora više da ulaže u kulturu bez koje je narod siromašan, kao i da se u muzici danas odlično vidi odnos globalnih sila u svetu.

– Imamo vrhunske umetnike kao soliste u najboljim orkestrima sveta poput (violinistkinje) Maje Avramović u Berlinskoj filharmoniji, Roman Simović je koncertmajstor Londonskog simfonijskog orkestra, Sreten Krstić godinama je koncertmajstor u Minhenskoj filharmoniji, a što se tiče Srbije, uprkos svim problemima, bez kulture se ne može i nadam se da će ljudi to jednog dana shvatiti, da je bez kulture narod siromašan – rekao je Dinić u intervjuu Tanjugu.

Naglašava da je svima njima, koji rade u inostranstvu, velika čast da dođu u Srbiju i da u svojoj zemlji nastupaju.

– Ako bi se više vodilo računa o tome, da se recimo napravi lista ljudi koji rade u inostranstvu i da se sa njima više sarađuje, sve bi bilo mnogo lakše, a mislim da to nije nemoguće – smatra Dinić.

Priznaje da je sreća potrebna za uspešnu karijeru, ali je ipak rad presudan.

– Moja karijera dirigenta je počela na neobičan način. Jednog dana su me pozvali i rekli da moja tadašnja šefica u Bazelu bolesna i pitali me da uskočim umesto nje da dirigujem predstavu te večeri. Odirigovao sam tu predstavu i sutradan sam dobio šest novih predstava. To je malo i sreća, ali sam se uvek trudio da budem maksimalno posvećen, jer nikada ne znate ko sedi u publici i gleda vas i šta se može desiti – rekao je Dinić.

Šest godina je proveo u Meksiku bez koga kaže da bi njegov život bio siromašan.

– Imao sam u Švajcarskoj i Nemačkoj turneju sa svojim velikim prijateljem Ramonom Vargasom, čuvenim meksičkim tenorom i jednim od najboljih u svetu, i slavili smo 30 godina njegovog umetničkog rada u Budimpešti 2012. godine. Na letu nazad u Cirih pitao me kao direktor Opere u Meksiko sitiju da li bih došao da odirigujem dva koncerta posvećena 200-godišnjici rođenja Verdija. Odirigovao sam ta dva koncerta, tražili su hitno dirigenta za ”Karmen”, uradio sam i to i mislio sam da je to gotovo. Posle mesec dana su me zvali i izrazili želju da budem njihov šef-dirigent i to je trebalo da bude na šest meseci, a pretvorilo se u šest godina – ispričao je Dinić.

Već dve godine je šef-dirigent u Braunšvajgu i ističe da je u Nemačkoj, velika konkurencija te je utoliko veća čast kada vas izaberu za šefa-dirigenta.

– U svetu ne postoji zemlja koja se na takav način odnosi prema klasičnoj muzici kao Nemačka, ima preko 80 operskih kuća i više od 150 simfonijskih orkestara. Mislim da cela Evropa zajedno nema toliko. Nemci strašno vole klasičnu muziku, najpoznatiji kompozitori u svetu su Nemci ili Austrijanci počevši od Baha i Hendla, preko Mocarta i Hajdna, do Bramsa, Betovena, Vagnera, Štrausa. To je ogromno blago na koje su srašno ponosni i neguju ga – objasnio je Dinić.

O Rusiji kaže da je i dalje nepresušan izvor talenata, da su ruski umetnici još uvek najtraženiji, ali zbog globalizacije se to sada malo menja.

– Čuo sam podatak, za koji ne znam da li je tačan, da 20 miliona dece u Kini svira klavir. To je ogroman broj, sve više mladih umetnika dolazi iz Azije, ali Rusija ima svoje počasno mesto u celoj muzičkoj priči i njihovi kompozitori stoje rame uz rame sa nemačkim – rekao je Dinić.

Primećuje da se upravo u muzici ogleda odnos velikih sila u svetu.

– Kina osim toga što postaje ekonomska velesila, ulaže mnogo u klasičnu muziku, Rusija ima ogromnu tradiciju kao i Nemačka, ali u mom orkestru u Braunšvajgu imam ljude iz 30 nacija. Globalizacija je dovela do toga da za jedno mesto se prijavi 200-300 ljudi i onda je najbitnije ko najbolje svira. Ja imam od Nemaca preko istočnog bloka do Kine i Japana, svi oni sviraju u mom orkestru – kaže Dinić.

Srbija je, naglašava, takođe ogroman izvor talenata pre svega ćuprijska šskola, ali apeluje da se više ulaže u kulturu i orkestre, jer “bez kulture nema ni opstanka jedne države”.

Posle Mećavnika očekuju ga koncert u Hamburgu, 5. avgusta počinje u Braunšvajgu, 17. avgusta imaju premijeru “Nabuka”, pa prvi put ide u Buenos Aires, a u pregovorima je i sa Narodnim pozorištem u Beogradu.

Kaže da je Meksiko završena priča, ali da je to izuzeno važno iskustvo za njega.

– Nećete verovati da su Meksikanci nama najsličniji po mentalitetu, strašno vole muziku, život, dobru hranu, zemlja je prelepa, ima 8.000 kilometara peščanih plaža. Imao sam potpuno drugačije mišljenje o Meksiku. Meksiko ima ogromnu tradiciju i vrlo je rezvijena zemlja, ali je ogromna razlika između bogatih i siromašnih. Imate ljude koji rade za dva dolara na dan i multimilijardere i kriminal je i dalje veliki problem. Moj život bi bio siromašniji da nisam bio u Meksiku – istakao je Dinić.

Jedan od najboljih nastupa koje je imao bio je upravo u Meksiko sitiju sa sopranom Anom Netrebko, a ističe i koncert Romana Simovića u Braunšvajgu kada je obično uzdržana nemačka publika oduševljeno reagovala.

– Za dve godine sam imao više od 160 nastupa. Ponekad mi je žao, jer sam retko kod kuće sa decom. Dok sam se okrenuo stariji je napunio 17 godina, mlađi 15, a kada sam krenuo u Meksiko bili su mali. Ali, s druge strane obožavam svoj posao, mnogo je lep i ne mogu da se žalim – rekao je Dinić.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here