Privatna arhiva
SENTA CENTAR SVETA: Ištvan Semeredi

Kada se spomene Senta, jedna od glavnih asocijacija je rvanje. Upravo zbog ovog sporta smo se uputili ka severu Vojvodine, kako bismo razgovarali sa predstavnikom Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972. godine Ištvanom Semeredijem (74 godine). Prolazeći pored Tise, oklevali smo kojim putem da krenemo – da li da se uputimo prema njegovom porodičnom domu ili vikendici, u kojoj često provodi slobodno vreme. Ipak, odlučili smo da prvo odemo do njegove kuće – i bili smo u pravu.

U svom dvorištu, Ištvan nam je pričao o dvodecenijski dugoj karijeri. Uz domaću kafu, koju je za nas pripremila gospođa Margita Semeredi, govorio nam je i o privatnom životu i druženjima za koje je zaslužan isključivo sport:

– Sada, kada sam u penziji, kažem za sebe da sam milioner u vremenu. A to vreme najčešće provodim u voćnjaku. Ranije sam uvek radio više poslova, od početka karijere uporedo još nešto. Bio sam vodoinstalater, bravar, roditelji su imali zemlju oko koje sam im pomagao, radio sam i kod kuće…

Sport brži i zahtevniji

Podsetio je tako i kako ranije sport nije bio toliko profitabilan i kako je veliki broj sportista morao da pronalazi druge načine da zaradi. Otuda i osvrt na ono kakav je danas. Kao i život, promenio se i ubrzao u 21. veku. Činjenica je da su bolji uslovi za napredak, što potvrđuju i Ištvan i Margita:

– Rvanje je danas teže nego kada sam se ja njime bavio. Sada je mnogo veća konkurencija, a tada je bilo najviše 16 takmičara u

superteškoj kategoriji. I, celokupan sport se promenio i to mnogo. Na primer, ja ne mogu da ispratim jedan poen u stonom tenisu. Sve je mnogo brže i zahtevnije. Jedna od dobrih stvari u modernom sportu su uslovi za treniranje, mnogo su bolji nego ranije. Mi smo u Senti decenijama čekali na sportsku dvoranu.

Upravo je Senta za njega centar sveta, a porodica najvažnija. Posebno je zahvalan supruzi, koja mu je uvek pružala bezuslovnu podršku. Uostalom, nije ni moglo da bude drugačije, imajući u vidu međusobno razumevanje dvoje sportista. Jer, njegova žena je sa velikim uspehom igrala stoni tenis i sa Sentom postala trostruka šampionka bivše Jugoslavije. I, tako se zajedno dopunjuju i razumeju već pola veka. Takođe, tokom razgovora je sa velikim poštovanjem pričao o klupskim trenerima.

Zbog žreba bez odličja

Naš sagovornik je ponosan na svoju dugogodišnju karijeru, tokom koje je osvajao juniorske i seniorske titule na prostoru nekadašnje SFRJ. Naravno, posebno pamti period proveden u reprezentaciji, čije je boje branio osam godina. Pogled smo usmerili ka Olimpijskim igrama u Minhenu 1972, gde je podelio četvrto mesto u kategoriji preko 100 kg.

– Taj rezultat mi je tada mnogo značio, to je za mene bio ogroman uspeh. Naravno, to osećanje se zadržalo do danas. Prvi put sam bio kandidat za Olimpijske igre 1968, kada su održane u Meksiku. Međutim, tada sam služio vojni rok u Beogradu i zbog toga nisam bio u mogućnosti da učestvujem. U Minhen sam stigao sa svega 24 godine i bio jedan od petorice finalista.

SJAJNE U STONOM TENISU: Margita Bakoš Semeredi, Ežebet Korpa Teke i Aniko Der

Zlato je pripalo Anatoliju Roščinu, koji je predstavljao SSSR, srebro Bugarinu Aleksandru Tomovu, a bronza Viktoru Dolipšiju iz Rumunije. Sledili su ih Semeredi, Mađar Jožef Čatari, Vilfrid Ditrih iz Zapadne Nemačke i drugi. Kako kaže, imajući u vidu i godine, mladost, treneri nisu očekivali medalju od njega, ali nije mnogo nedostajalo da ih iznenadi:

– Turnir je trajao tri dana, a učestvovao sam u superteškoj kategoriji, gde su takmičari imali i do 150 kg, a ja 110, dakle i do 40 kilograma manje. Smatram da izvlačenje naših imena iz šešira, kako bi se odlučilo ko će se s kim boriti, tada nije bilo regularno i da je upravo taj žreb najviše uticao na izostanak medalje. Ali, kao što sam već rekao, plasman koji sam ostvario je ostao veliki uspeh.

Kada je reč o druženju u Olimpijskom selu, Ištvan je istakao da ga nije bilo mnogo, imajući u vidu vreme potrebno za treninge i pripremu mečeva:

– Nisam se baš družio sa ostalim sportistima. Bilo je teško uskladiti to sa obavezama koje smo imali na samom takmičenju. Pre podne smo imali obavezne treninge, koji su trajali i po dva sata, a posle toga smo odlazili na ručak i imali obavezan odmor. Svaki dan je bio gotovo isti, a kada smo imali mečeve, završavali smo ih veoma kasno.

Sutra: Biti četvrti – Šampioni bez olimpijske medalje (5): Minhen obojen u crno