Od komandosa do kamiondžije

Đ. Barović - Vesti
0
N. Rakić
Neukrotiv duh: Momčilo Minić Moca

Nas veterana iz 63. ima svuda po svetu, od Amerike, preko Afrike do Australije. Ima nas po raznim agencijama za obezbeđenje, na rukovodećim funkcijama u korporacijama, ali i po drumovima. I nisam jedini koji se u 45. godini života odlučio da bolju sreću pronađe van Srbije, priča Momčilo Minić Moca, rodom iz Niša, a sada stalno nastanjen u Beču, po zanimanju kamiondžija.

Minić je veteran veteran 63. padobranske brigade, autor dva romana o životu ove legendarne specijalne jedinice. Poslednji “63. trenutak večnosti” preveden je i na ruski jezik. Pritom je i jedan od osnivača Padobranskog kluba Arhistratig koji okuplja veterane ove brigade. Balkanski skok prijateljstva – manifestacija koju organizuju već godinama privlači aktivne i penzionisane specijalce iz celog sveta.

Sa bajkerima

Nesalomivo bratstvo

U razgovoru za “Vesti” ovaj 60-godišnjak kaže da nije ništa čudno što kao bivši komandos sada vozi kamion.

– Možda smo mi padobranci nemirnog duha i podsvesno težimo otvorenim prostranstvima, pa u nedostatku onog nebeskog, zadovoljavamo se i auto-putevima po Evropi i svetu. Mnogi od nas voze i motore te je to možda još jedan pokazatelj težnje za slobodom. Naravno, tu je i finansijski faktor koji nije zanemarljiv – objašnjava naš sagovornik i dodaje da veterana iz 63. ima bukvalno na sve četiri strane sveta i svim kontinentima.

Zahvaljujući društvenim mrežama, skoro svi su u kontaktu.

– Nije preterivanje kada kažemo da bez obzira na to koju stranu sveta odaberemo, i tamo će se naći neko “naš”. Ta privrženost jedinici i izgrađeno drugarstvo je neverovatno. Izlazimo u susret jedni drugima, a jaz između generacija bukvalno ne postoji. Povezuje nas i renome koji je jedinica godinama gradila, ali i ratni sukobi u kojima smo učestvovali kad smo delili vodu, municiju i konzervu hrane. Možda smo nekima čudni, možda čak i ludi, ali eto takvi smo kakvi smo. Ponosimo se svojom jedinicom i beretkom koju ljubomorno čuvamo. Poseban smo soj ljudi spreman na velike muke, ali i na dobro veselje i druženje – priča Minić.

Priznaje da je Srbiju napustio tek kada je shvatio šta znači “demokratija na balkanski način”.

– Otišao sam posle svih nemilih događaja koji su zadesili malu i napaćenu Srbiju i dolaskom nove demokratije, u kojoj se narod manje-više ništa nije pitao. Pokušavao sam s raznim poslovima, ali jednostavno nije išlo. Nekako je uvek zasmetala ta nova “demokratija”. Kako nisam od onih ljudi što plaču nad svojom sudbinom, u tišini sam spakovao stvari i otišao. Povukao sam za sobom i porodicu i već dugi niz godina smo u Austriji. Prvo sam vozio turističke autobuse, a već nekoliko godina Evropom krstarim kamionom.

Ispred Muzeja Bitke kod Kurska u Belgorodu

Obišao sva ratišta

Prethodno je sa grbom 63. padobranske na rukavu prošao sva ratišta, od Slovenije, pa do uspostavljanja Kopnene zone bezbednosti na jugu Srbije. Ratne trube su utihnule, ali sećanja su ostala, pa je tako Minić autor i dva zapažene knjige iz života čuvene brigade.

Najpre je napisao roman o događajima iz 1991. i 1992. godine.

– Rukopis sam poslao jednom svom prijatelju piscu, takođe učesniku ratnih sukoba i na njegov nagovor nastala je “Nebeska ruža”. Na promociji sam nesmotreno obećao da ću napisati roman i o događajima iz NATO agresije. Naravno, obećanje se mora ispuniti i tako je nastala knjiga “63. trenutak večnosti” koja govori o borbama padobranaca na Košarama 1999.

Ova druga knjiga je prevedena i na ruski jezik i do sada je doživela dve promocije u ovom zemlji.

– Sebe ne smatram piscem. Ono što sam video i doživeo jednostavno sam stavio na papir i to je to. Skoro sam siguran da više neću “otimati hleb” pravim piscima – kaže na kraju razgovora veteran legendarne specijalne jedinice iz Niša.

“Nevidljivi” veterani

Momčilo Minić kaže da su u Srbiji učesnici ratova u prethodnoj Jugoslaviji potpuno “nevidiljivi”.

– Taj status se promenio tek odskora, snimljeni su i filmovi, napisane knjige o događajima na Košarama i Paštriku 1999. Sve je to lepo, ali ono najvažnije za veterane, zakon o veteranima u kome bi se jasno precizirao naš status sa svim onim olakšicama koje bismo dobili, i dalje se ne donosi. Ne mogu da shvatim vlasti u Srbiji da im je bilo važnije da se donese zakon o homoseksualcima i lezbijkama nego o veteranima. Zar je moguće da se za Paradu ponosa odvajaju značajna sredstva, a za veterana se kaže da nema novca. To je neverovatno, bar meni.

Srbin i Hrvat usred Opatije

Minić pripada generaciji vojnih padobranaca koja je obuku završila u Titovoj Jugoslaviji, a zatim ga primenila u ratu koji niko nije želeo. I pored svega ostala su prijateljstva za koje Minić kaže da i dalje ne poznaju granice. Tako je i bilo moguće da usred Opatije u kafani sede srpski i hrvatski specijalac!

– Jednog pripadnika jedinice, Hrvata, odsluženje vojnog roka je zadesilo baš u trenutku raspada zemlje. Međutim, mada je imao prilike, on nije hteo da se “skine” dok ne završi kompletnu obuku. Kada se vratio u Hrvatsku tamo je stupio u njihovu vojsku, ratovao i na kraju dobio i činove. Našli smo se u Opatiji i kako to obično biva, priči nikada kraja i dosta pića u tom druženju, pa smo bili malo glasniji. U jednom trenutku on je namerno povisio ton da ga svi čuju: “Ljudi, evo, ja sam vam hrvatski specijalac koji je bio u ratu, a ovo vam je srpski specijalac i družimo se.” Priznajem, nije mi bilo svejedno, ali izostala je svaka reakcija – kaže Minić.

Odziv sto posto!

Padobransku brigadu iz Niša ne razlikuje samo dril koji se može susresti jedino u najelitnijim specijalnim jedinicama u svetu poput ruskih Alfi, SAS-a, američkih komandosa ili Legije stranaca. Razlikuje ih i činjenica da je odziv rezervnog sastava svaki put 100 posto!

– U principu pripadnicima naše brigade zaista nije neophodno slati vojne pozive. Dovoljno je da se pozovu telefonom ili pošalje obaveštenje preko prijatelja. Vest se proširi atomskom brzinom. Stvarno je teško objasniti taj fenomen. To je istovremeno i duh zajedništva stvaran generacijama, ali odnos pripadnosti. Veliku zaslugu ima i starešinski kadar, posebno iz aktivnog sastava koji svojim veteranima izlazi u susret kad god je to potrebno. Možda je preterivanje, ali mi veterani, iako su mnogi od nas već odavno zagazili u šestu ili sedmu deceniju života i dalje se, na poseban način, osećamo kao pripadnici jedinice.

Balkanski skok prijateljstva

Momčilo Minić je i jedan od osnivača padobranskog kluba Arhistratig koji organizuje tradicionalni Balkanski skok prijateljstva.

– Sa transformacijom jedinice i ukidanjem rezervnog sastava više nije bilo nikakvih mogućnosti za skakanje sem onih koji su nastavili padobranske karijere u civilstvu. Ali, kako drugima, tako se i meni skakanje vrzmalo po glavi, pa sam 2014. organizovao skokove pod nazivom Veterani opet skaču. Na kraju mi je prišao pukovnik Nenad Kuzmanović s pitanjem:

– Šta misliš da formiramo padobranski klub veterana 63?

Naravno, prihvatio sam s oduševljenjem i već krajem te godine smo dobili naš klub.

Kaže i da je činjenica da neku manifestaciju organizuju bivši pripadnici 63. brigade, dovoljna preporuka da privuče veterane i padobrance iz regiona, kao i ljude koji su na neki način pomogli srpski narod i Srbiju u teškim ratnim vremenima.

– Padobranci su ljudi velikog srca i široke duše i po starom srpskom običaju uvek dobri domaćini. Želja nam je da u svet pošaljemo pozitivnu sliku o ljudima koji iskaču iz aviona jer na to se ipak ne usuđuje baš svako, zar ne – kaže na kraju uz širok osmeh jedan od legendarnih pripadnika još legendarnije 63. padobranske brigade.