Hadži Marko Vujičić
Svetkovina za pamćenje: Svi su uživali u druženju i veselju

Trećeg dana Vaskrsa, u Svetloj nedelji kada, po narodnom verovanju, vernici treba da dele radost sa svojim bližnjima, Crkvena opština Kličevac kod Požarevca organizovala je besplatno, svenarodno slavlje u lokalnom Domu kulture zbog početka gradnje drugog sprata novog crkvenog doma koji će se prostirati na čak 800 kvadrata!

Kličevac je samo jedno od brojnih mnogoljudnih dijasporskih sela na istoku Srbije, a izdvaja se slogom meštana koji su izgradili crkvu, u potpunosti je opremili i ikonopisali, a sada planiraju i da naprave veliki crkveni dom. Mada je sve zasluga meštana, najzaslužniji da ih okupi i uveri da pomognu svojoj crkvi pripada protojereju Branislavu Pavloviću, starešini hrama Svetog velikomučenika Trifuna.

Odanost veri

Ideja prote Branislava je bila i da se celo selo okupi za Vaskrs.

– Odlučili smo da počastimo narod za najveći hrišćanski praznik, ali i za to što započinjemo drugu ploču crkvenog doma. Gradnju smo započeli sredinom prošle godine, a ovih dana počinjemo i izlivanje, pa verujem da ćemo do kraja godine imati pod krovom jedan od najlepših crkvenih domova u ovom delu Srbije. Sala će se prostirati na 400 metara, a na drugom spratu smo takođe predvideli određene sadržaje za okupljanja ne samo meštana Kličevca, već verujućeg svega iz ovog regiona – počinje razgovor rođeni Zemunac koga je sveštenički poziv najpre uputio ka Homolju, a zatim i u okolinu Požarevca.

Predan svom poslu, ali i u želji da pomogne svojoj parohiji, pre desetak godina je bio predsednik Mesne zajednice Kličevac.

– Mnogo je to obaveza, pa sam se povukao – kaže kratko otac Bata.

Ukazuje da bi malo toga uspeo da uradi da dijaspora Kličevca nije odana svojoj veri i zavičaju.

– Slogom se sve da izgraditi i sagraditi. U većini projekata smo imali nesebičnu pomoć opštine Požarevac i Termoelektrane Kostolac, ali najviše je pomogla naša dijaspora koja je bukvalno rasuta na sve četiri strane sveta. Kličevljana ima od Francuske, Italije, Švajcarske do Nemačke. Većinom su to uspešni ljudi koji nikada nisu zaboravili svoje korene, ali koji i dan-danas pomažu – kaže ovaj sveštenik.

Zaslugom meštana 2003. godine je napravljena prelepa ograda oko crkve, već sledeće godine završena svetinja, a onda 2007. i kompletan ikonostas i freskopis hrama posvećenog Svetom velikomučeniku Trifunu.

Na večeri u Domu kulture bilo nekoliko stotina gostiju

U zavičaju najlepše

Za građevinske radove na izgradnji crkvenog doma najzaslužniji je 59-godišnji Velizar Marković koji je u Vićenci proveo punu 21 godinu. Tamo se bavio zidarstvom i sada to svoje umeće daruje Srpskoj crkvi i svom selu.

– Sa porodicom sam se vratio za stalno 2012. godine, a onda su deca odlučila da ipak nastave život u Italiji. Moja porodica je i do sada pomagala crkvu, a meni je bila želja, kada sam već čitav život građevinac, da to svoje znanje iskoristim za dobrobit Kličevca. Prethodno sam za potrebe našeg, lokalnog fudbalskog kluba Vojvoda Milenko sazidao svlačionice od 120 kvadrata, a crkveni dom je ozbiljan građevinski poduhvat jer zgrada u osnovi ima 400 kvadrata i biće na dva nivoa. Prihvatio sam se tog posla iz zadovoljstva što darujem svom selu i zavičaju nešto što će da traje, ali i iz patriotizma. Kome ćeš pomagati ako ne svojoj veri i svom narodu – priča Marković.

Velizar ističe da se kod njega u kući Vaskrs uvek slavi u krugu porodice i to u rodnoj kući.

– Iz Vićence su došli svi ukućani i proslavili smo Vaskrs kako se to u našem domu radi već vekovima. Nažalost, zbog radnih i školskih obaveza sin Milan i snaja Danica sa unucima Stefanom, Novakom i Minom su morali da se vrate ranije. Važno je da dolaze, da ne zaborave ko su i odakle su – poručuje Marković.

Dragan Milenković (50) je jedan od najuspešnijih Srba u Francuskoj, koji već 24 godine vodi uspešnu građevinsku firmu u Parizu. Rodni Kličevac nosi u srcu i to je dokazao na delu kao jedan od najvećih priložnika i za izgradnju crkve, oslikavanje fresaka, ali i svega onoga što je trebalo.

Dejan Životić i protojerej Branislav Pavlović

Na proslavu povodom izlivanja druge ploče crkvenog doma je došao kako bi ispoštovao sveštenika Batu, ali i svoje sugrađane mada mu do slavlja nije.

Prošle godine mu je od posledice kovida preminula supruga.

– Sa decom smo bili na odmoru u Srbiji i svi smo se zarazili. Međutim, kod moje supruge se zakomplikovalo i upala se spustila na pluća. Mada je odmah prebačena za Beograd u bolnicu “Dragiša Mišović”, doktori nisu mogli ništa. Nažalost, pokazalo se koliko je ova nova bolest podmukla. Svako zlo prođe, pa se nadam da će i ovo – kaže ovaj uspešni privrednik.

Napominje da nije jedini iz dijaspore koji pomaže.

– Svako daje koliko može, a ima li išta normalnije nego voleti kraj odakle ste. Ne može se zaboraviti rodna gruda. Vuče zavičaj ma koliko da ste proveli u inostranstvu – poručuje.

U davanju je radost

Među ljudima koji su ceo radni vek proveli u inostranstvu, ali nikada ne zaboravljajući ko su i odakle su, jeste i 66-godišnji Darko Petrović.

U penziju je otišao prošle godine, nakon što je čitav radni vek proveo radeći kao avio-mehaničar na aerodromu u Cirihu.

– Prvo su tamo otišli moji roditelji, početkom sedamdesetih godina, a zatim i ja kada sam napunio 18 godina, 1974. Od tada, pa do prošle godine punih 45 godina sam radio. Supruga i ja smo se vratili za stalno prošle godine, mada smo i dalje tamo-ovamo… Imamo troje dece, sina i dve kćerke i šest unučadi. Babe i dede i služe da brinu o njima… – smeje se.

Tradiciju da pomaže Srpsku pravoslavnu crkvu, a posebno svetinje u rodnom kraju usadila mu je majka, a on je nastavio sa tom lepom, porodičnom tradicijom. Zahvaljujući njegovim prilozima urađena su vrata na crkvi, česma u porti, pa čak i granit oko crkve.

– Njega smo doneli iz Nemačke. Granit je u to vreme u Srbiji bio mnogo skuplji nego tamo i ja sam predložio ocu Bati da ga uvezemo. Prebacili smo ga zahvaljujući prijatelju Makedoncu. Supruga i ja i dalje pomažemo šta god da treba. I pomagaćemo na radost i slavu Boga, ali i našeg mesta – ističe Petrović.

Dragan Milenković

Drugarstvo sa Piksijem

Dragan Milenković je i veliki prijatelj sa selektorom fudbalske reprezentacije Srbije Draganom Stojkovićem Piksijem.

– Dugo smo drugari. Čuli smo se pre nekoliko dana. On je trenutno u Parizu i baš me je zvao da pita kada će da časti jer su mu se rodile dve unuke, a u međuvremenu se nismo videli. On je dokazao da nije samo veliki fudbaler, već i veliki čovek – priča Milenković.

Na naše pitanje je li pitao Piksija da li “Srbi da kupuju karte za finale” svetskog prvenstva u fudbalu, naš sagovornik kaže da je optimista da će reprezentacija imati uspeha.

– Najverovatnije idem u Katar na prvenstvo, a kada je reč o uspehu Srbije, ako uspemo da prođemo grupu onda sam uveren da je sve moguće. Svi se plaše rezultata sa Brazilom. Mi smo uvek imali problema sa ekipama koje su na papiru slabije od nas. To mene plaši, ali verujem da Piksi zna kako da obraduje našu naciju – kaže Dragan Milenković.

VASKRŠNjI POKLON “VESTI”: “Učimo ćirilicu” za sve osnovce

Najveći hrišćanski praznik – Vaskrs, “Vesti” su iskoristile i za darivanje osnovaca Osnovne škole “Sveti vladika Nikolaj” u Kličevcu.

Svi osnovci, od prvog do osmog razreda su darovani sa po knjigom “Učimo ćirilicu”.

Zahvaljujući se na vrednom poklonu, Dejan Životić, direktor Osnovne škole “Sveti vladika Nikolaj”, kaže da je reč o “nesvakidašnjoj, prelepoj ideji”.

– Prelepa je ideja da se daruju mališani iz sela po unutrašnjosti Srbije koji uče svoja prva slova. “Učimo ćirilicu” nije samo bukvar namenjen prvacima, već po sadržaju odgovara i nastavnom programu učenika do četvrtog razreda, a uveren sam i onih viših odeljenja. Ovaj poklon će puno značiti i za našu biblioteku u Kličevcu, a potrudićemo se da nekoliko primeraka dobiju i druge naše škole koje se nalaze u okolnim selima – kaže Životić.

Protojerej Branislav Pavlović ističe važnost učenja ćirilice koja je, uz veru, simbol srpskog postojanja.

– Nažalost, svesni smo da globalizacija doprinosi tome da mlade generacije posebno u dijaspori nemaju ni vremena, a u mnogim mestima, ni mogućnosti da nauče svoje maternje pismo. Zato je vaša knjiga “Učimo ćirilicu” sjajan način da se upoznaju sa svojim pismom, ali i kroz sjajne priloge u knjizi nauče o istoriji, tradiciji i kulturi svog naroda – ističe otac Branko.

Dejan Životić, direktor OŠ “Sveti vladika Nikolaj”, ističe da ova škola broji ukupno 305 učenika, koji nastavu pohađaju u deset naselja, a da se osnovne škole nalaze u Kličevcu, Bradavcu i Barama.

– Škola u Kličevcu ima 55 učenika od prvog do osmog razreda i ove godine smo imali sedam prvaka. Nažalost, to je četiri-pet puta manje u odnosu na ranije. I dalje postoji trend odlaska mladih u potrazi za boljim životom, ali ohrabruje činjenica i da se sve više njih vraća. Nadam se da će se taj trend nastaviti – ističe Životić.

I bukvar i čitanka

Knjiga “Učimo ćirilicu” je jedinstven izdavački poduhvat koji je ujedno i bukvar, istorijska čitanka, ali i vežbanka. Knjiga je prvobitno bila namenjena srpskoj deci i porodicama iz dijaspore, kao i mališanima sa prostora bivše Jugoslavije u cilju očuvanja ćiriličnog pisma i srpskog jezika. Zbog velikog interesovanja počela je da se prodaje i u Srbiji i moguće ju je kupiti na svim kioscima širom zemlje.