youtube/N1
Milorad Pupovac

Lider Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac poručuje u intervju za “Vesti” da razume proteste prognanih Krajišnika zbog odlaska predstavnika ove stranke na proslavu “Oluje”, ali da je to bio nephodni korak kako bi se završile “priče o ratu” i svi se okrenuli budućnosti.

On je ocenio i da su ulaskom SDSS u koaliciju sa HDZ u Vladi Hrvatske stvoreni preduslovi da započne relaksacija odnosa Hrvatske i Srbije, ali i da će “pogača” biti ispečena tek onda kada započne realizacija konkretnih projekata koji će obuhvatiti ne samo pomirenje među narodima, već i suočavanje sa prošlošću, a zatim i konkretne zajedničke projekte: od obnavljanja železničkog saobraćaja Zagreb-Beograd do kulturne i obrazovne saradnje dve zemlje.

Bez straha u zavičaj

Da li su se stišale strasti oko odlaska Borisa Miloševića na proslavu “Oluje”?

– Uglavnom jesu. Te strasti su bile očekivane jer ljudi nisu bili pripremljeni, ali to je bio potez koji je pre svega bio u funkciji mira i otpočinjanja dijaloga o svemu onome što se dogodilo i Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj. Morali smo započeti proces uvažavanja stradanja, kako Hrvata, tako i Srba, ali i zaustaviti trend pogoršanja odnosa kako dva naroda, tako i dve države. To je bio proces zamagljavanja istine i činjenica. Otuda se korak koji smo napravili može porediti sa nekim od značajnijih koraka u istoriji drugih naroda.

Ipak, taj potez i dalje nailazi na osudu prognanih Krajišnika. Šta je to što oni ne razumeju ili ne žele da shvate?

– Imam razumevanja za reakcije naših izbeglih sunarodnika, kako u Srbiji, tako u BiH, ali i širom planete. Znam dobro šta su sve izgubili, kroz šta su sve prošli, ali i kroz šta i oni i mi koji živimo u Hrvatskoj i dalje prolazimo. Zato je i važno da svi shvate da je to bio jedini korak koji treba da omogući da se čuje i ta istina. Šta muči te prognanike, ali i šta muči Srbe koji su ostali u Hrvatskoj, a da se istovremeno počne sa rešavanjem svih onih nerešenih pitanja od kojih su ključna ratni zločini i nestali. Ratni zločini teško opterećuju odnose dva naroda i dve države zbog čega neretko stradaju nedužni, ljudi koji ni za šta nisu krivi, a opet su taoci poslednjih 30 godina. Istovremeno, neophodno je sa pitanja nestalih napokon maknuti “ruku” politike i političkih manipulacija. To treba da postane humanitarno pitanje. Želimo da svi oni koji nisu počinili ratne zločine napokon bez straha mogu da posećuju svoje kuće, svoje zavičaje i kreću se slobodno po svetu. Do danas to nisu mogli. Ali, da bismo u tome uspeli, potrebno je napokon proglasiti mir. Uveren sam da je to interes svih naših sunarodnika. Samo tako je moguće sagledati prošlost i reći: “Žao nam je zbog vašeg stradanja, kao što nam je žao zbog našeg stradanja”. To trebaju biti snažne i velike reči i one su počele. I u Gruborima i u Varivodama, a treba da se ponovi na još nekim mestima i u drugim okolnostima. Treba početi graditi politiku drugačijih odnosa kako prema ratu devedesetih, tako i prema Drugom svetskom ratu. Bez toga, živećemo u dubokom nesporazumu, teškim podelama i na vlastitu štetu i Hrvata, ali i nas Srba. Na taj način zapravo ćemo samo slabiti jedni druge, a na zadovoljstvo većih od nas. Možda to ljudi ovoga trenutka ne mogu videti, a trebalo bi.

Govor mržnje

Međutim, stvarnost je i ta da se Srbi i dalje hapse. Poslednji je slučaj iz Negoslavaca. Tako je pred svako hrvatsko obeležavanje Dana sećanja u Vukovaru?

– Istina je. Ali, ta hapšenja nisu vezana samo za obeležavanje nekih datuma u Hrvatskoj, već i kada to neko odluči pod pritiskom, a u Hrvatskoj je veliki pritisak da se hapse Srbi. Kada je reč o hapšenjima u Negoslavcima, od tih 11 privedenih dvojica su zadržana u pritvoru, a svi su se prethodno uredno odazivali na pozive policije, nisu se sklanjali. Mi verujemo da nisu imali razloga da se sklanjaju. Posle svega, znamo i ko su akteri koji su kreirali ta privođenja, a znamo i razloge, motive šta je time trebalo postići. Zato smo i preduzeli sve što je trebalo da se preduzme. Predstoji nam da se još jednom glasno kaže da Srbi koji žive u Hrvatskoj ne mogu više biti taoci političkih sukoba između ekstremne desnice i vlade u Zagrebu, a još manje bi trebalo biti taoci prilika na relaciji Zagreb-Beograd. Nažalost, taj proces u većem ili manjem intenzitetu traje sve ove godine, a uzdamo se da će se okončati i da više niko ko nije kriv nema razloga da se boji. O tome treba da se razgovara i u Hrvatskoj, a nadam se uskoro povesti ozbiljni razgovori i na nivou dve države.

Ulazak SDSS u vladu Hrvatske bez sumnje će doprineti relaksaciji odnosa dve zemlje. Ima li već konkretnih pomaka?

– Premijer Andrej Plenković je ove nedelje već nedvosmisleno reagovao na ekstremizam i radikalizam u političkom životu koji je, na kraju krajeva, rezultovao i napadom na policajca ispred zgrade Vlade na Markovom trgu. On je iskazao čvrsto opredeljenje da pripadnici manjina, a posebno srpske, budu zaštićeni u svojim političkim pravima i više ne budu objekat govora mržnje, poruka nasilja i samog nasilja. S druge strane, predsednik Vučić i premijerka Brnabić preduzimaju sve da pripadnici hrvatske manjine u Srbiju imaju što je mogući bolji osećaj uvažavanja, poštovanja i ispunjavanja njihovih prava. Uostalom, u Novom Sadu je hrvatskoj zajednici predata obnovljena kuća Bana Jelačića što je rezultat sporazuma Vučića sa bivšom predsednicom Hrvatske. Verujem da će ovim, ali i nekim drugim potezima to doprineti relaksaciji odnosa između dve države. Uveren sam da manjine, kako hrvatska u Srbiji, i srpska u Hrvatskoj mogu biti ključan faktor te relaksacije.

Izgubljene godine

Teško se može govoriti o relaksaciji odnosa kada u zemlji – članici Evropske unije, u 21. veku, srpska manjina i dalje nema puteve, struju, vodu… ?

– Činjenica je da su Srbi 1995. godine izgubili sve: kuće, pravo da uđu u njih, vlasništvo, poslove, pravo na sopstvenu zemlju, zavičaj… Treba vremena da se sve to uredi i obnovi. Mnogo je sredstava u to do sada utrošeno i mnogo će još trebati. I kada je reč o struji, vodi i putevima taj posao će u najvećem delu biti završen u godini pred nama. Ove nedelje sam u više navrata, do kasno uveče, na ovu temu razgovarao sa Borisom Miloševićem, Gledali smo kako se što brže i što konkretnije može pomoći tim ljudima koji su daleko od elektrovodova ili saobraćajnica. Sve će to biti obuhvaćeno jednim temeljnim programom razvoja tih područja i to je važan deo ne samo programa Vlade Hrvatske, već i našeg koalicionog sporazuma.

Zar to ipak nije moglo da se uradi i ranije?

– I bilo bi urađeno da bukvalno nismo izgubili šest-sedam godina, odnosno period između 2011. i 2017. na političke sukobe između vlada SDP i HDZ, a zatim i na drastične konsekvence pojačanog radikalizma i ekstremizma koji nisu bili opasni samo za srpsku manjinu, već za Hrvatsku kao državu. Mnogo toga je moglo da bude rešeno, a umesto toga smo se faktički vratili desetak godina unazad.

Vaša izjava o “pogači pomirenja” je svojevrstan lajtmotiv vlade Hrvatske. Ipak, nedavno ste izjavili da je “potrebno još vremena, reči i dela kako bi se ona ispekla”?

– Uveren sam da je mnogo bolje graditi i mesiti tu pogaču tako što ćemo dodavati po kap vode i po zrno soli, nego stvarati iluziju da je do pomirenja dva naroda moguće doći nakon dva-tri gesta političara. Ovo je proces koji će trajati i ne samo u gestovima obe strane, već u odlukama da se gradi nov život, nove veze, nove politike. Ukoliko pruga Zagreb-Beograd postane strateško pitanje saradnje obe zemlje, onda će to imati mnogo veću važnost od izrečenih gestova dobre volje. Na istovetan način treba prići i pitanju zajedničke brige o Dunavu, ali i pitanju stabilnosti i mira u celom našem regionu. Sve su to pitanja koja doprinose političkom približavanju i saradnji Hrvatske i Srbije, ali i Hrvata i Srba. Međutim, za tako nešto mora postojati čvrsto opredeljenje na obe strane i tome se treba posvetiti. Ta posvećenost nedostaje sve ove godine. Gestovi su tu važni zbog duhovnog rasterećenja i pokazivanja smera, ali konkretne forme saradnje na zajedničkim projektima i u oblasti ekonomije, ali i kulture, nauke, obrazovanja i na kraju odnosa prema prošlosti, treba da toj pogači daju onu konačnu, pravu formu dopečenosti.

Kazne za veličanje ustaštva

U desetak hrvatskih gradova i dalje postoje ulice sa ličnostima iz NDH, poput Mile Budaka. Hoće li se to promeniti?

– Nažalost, i u takvoj EU ima zemalja, starijih od Hrvatske u kojima je izražen antisemitizam, u kojima se obnavljaju simpatije prema nacizmu i fašizmu ili kolaboracionistima bez obzira što su ti sistemi iza sebe ostavili strašne zločinačke tragove prema pripadnicima manjina, a posebno Jevreja, Slovena i Roma. To je nažalost trend poslednjih desetak godina koji sve treba da nas zabrine. U Hrvatskoj je reč o nasleđu koje je razbuktano ratnim raspadom zajedničke zemlje i umnogome je i danas izvor radikalizma najgore vrste. Potrebno je to nasleđe smestiti tamo gde mu je i mesto, a mi ćemo na tome ne samo insistirati, već i tražiti da postoje jasne sankcije i ukoliko neko u budućnosti bude veličao ustaški pokret ili NDH ili kada vređa sećanje na žrtve genocida ili holokausta. Nije dovoljno otići jednom u Jasenovac i tamo osuditi zločin, a onda preostala 363 dana u godini pustiti da se događaju stvari koje su se događale ili da i dalje postoje simboli ili znamenja koja vređaju ne samo sećanje na žrtve, već i podržavaju strahove današnjih pripadnika manjina koje žive u Hrvatskoj: Jevreja, Roma i Srba.

Častan i hrabar film o Diani

Hrvatski svetski kongres je pre nekoliko dana podneo krivičnu prijavu protiv autorke filma o Diani Budisavljević. Iz te prijave proizilazi da su ustaše spasavale decu sa Kozare ili u logoru Jastrebarsko?

– Mnogo je revizinističkog naboja i nastojanja u Hrvatskoj od strane ekstremnih i desnih krugova koji nastoje oprati ustaštvo od zločina i zločinačkog nauma. Misle da će tako pomoći Hrvatskoj. Ali, teško se varaju. Neće tako pomoći Hrvatskoj, već će je samo još teže opteretiti. Ta krivična prijava je nečastan čin koji pokazuje koliko su još uvek snažna nastojanja da se, s jedne strane, na talasu antikomunizma, a s druge na talasu antisrpstva, pokuša dokazati da nije istina to što se događalo za vreme NDH. Dokumentarno-igrani film o Diani Budisavljević je častan, hrabar film koji pomaže Hrvatskoj da se suoči sa onim što je trebalo, a nije proteklih 30 godina. Svaki ovakav pokušaj nije ni častan, a nije ni u interesu Hrvatske, hrvatsko-srpskih odnosa, ali nije ni u interesu čovečanstva, pa zato i očekujem da ga i predstavnici sveta osude.

Odlazak u Škabrnju

Najavljeno je da ćete 18. novembra otići u Škabrnju, na obeležavanje zločina nad Hrvatima. Koja će biti Vaša ključna poruka sa tog mesta?

– Još pre petnaestak godina sam bio spreman da odem u Škabrnju gde su stradale moje komšije, moji sugrađani hrvatske nacionalnosti zato što sam i sam sa tog područja. Međutim, tada to nije bilo moguće, a ne znam da li će to biti ostvarljivo ove godine. U svakom slučaju, imam volju i želju da se poklonim žrtvama i to ću i učiniti onda kada ne bude nikakvih prepreka za takav čin.