Pixabay.com
Foto: Ilustracija

Rada i Krsta Dragotić, nakon tri decenije života u Beču, vratili su se u rodni kraj, na planinu Rtanj, nedaleko od Boljevca, gde penzionerske dane provode u uređenju vrta oko kuće, hranjenju pasa i mačaka, ali su najponosniji na čeku koju su podigli, i iz koje mogu i zimi da posmatraju divlje životinje, a ima ih mnogo. Dragotići su strasni lovci, u Beču su išli u ribolov, a u zavičaju idu u lov na divljač, ali su, pre svega, posvećeni zaštiti životinja jer, kako kažu, ne možeš voleti ljude ako ne voliš životinje.

Da je tako, dokazuje i njihov svakodnevni život u nekadašnjem rudarskom naselju, podno Rtnja.

– Mene je moj deda Krsta, po majčinoj liniji, učio lovu. Ne samo da me je naučio, nego sam od tada, pre 50 godina, postao sam veliki zaljubljenik u lov – kaže Krsta, a njegova supruga Rada dodaje da je i ona član Lovačkog udruženja već 30 godina.

U Beču su, pričaju, redovno išli u ribolov. Bilo je tu i šarana kapitalaca, ali su najviše voleli da dođu u rodni kraj.

Tu su zakupili njivu, na kojoj su posadili kukuruz i šećernu repu, kojim u hranilištu hrane životinje, a podigli su i čeku iz koje mogu i zimi da posmatraju divlje životinje, kojih ima mnogo. Prednjače jeleni, srndaći, srne i košute, naiđe poneko lane, lasica, kuna, lisice, šakali, jazavci, ali su česti gosti i divlje svinje. Uz hranilište je i slanište, pa veliko pojilo. Leti problem predstavlja nedostatak vode, pa Krsta svakog drugog-trećeg dana odveze oko 400 litara vode do pojila. Rada i Krsta su svoje ljubimce razmazili, pa su napravili i kalište gde divlje svinje mogu do mile volje da se valjaju u blatu.

Lovačka čeka je Krstinih ruku delo, zatvorena za zimske uslove i zastakljena, tako da slobodno mogu da gledaju svoje goste dok se slade kukuruzom, šećernom repom ili se zaslane, napoje vode… Na imanju je i letnja čeka, a postavljena je i kamera, kako bi Dragotići mogli da vide u svakom trenutku šta se zbiva na livadi ispred čeka, koje životinje dolaze, ali i ako se pojavi neki nezvani gost, lovokradica.

Pričaju da nikada nisu pucali na lane, košutu ili srnu, čak i kada je dozvoljen odstrel, jer je, ističu, to njihov princip i dokaz ljubavi prema životinjama.

– Jednom se pred čekom šepurio mladi podgojeni divlji vepar. Naravno da nisam pucao, takvi su dobri za priplod. Zasladio se kukuruzom i otrčao u šumu – priča Krsta.

Rada i Krsta su članovi Lovačke sekcije Malinik iz Podgorca, Krstinog rodnog sela, koja deluje u okviru Lovačkog društva Crni Timok iz Boljevca.

Dragotići su više od 25 godina živeli i radili u prestonici Austrije, gde su došli 1990. Iako su se stambeno u Beču obezbedili, Rada i Krsta planirali su da u penzionerskim danima pre svega uživaju u svojoj kući u Boljevcu, ali kada je njihova najmlađa ćerka Mihaela kupila nedaleko od Boljevca, na Rtnju, kuću sa placem od 27 ari, sve se promenilo.

Rada kaže i da je u Austriji imala problema sa krvnim pritiskom i svakog dana uzimala po tri vrste lekova.

– Ovde je priča drugačija. Ne da nemam više pritisak, već imam utisak da mi je nizak, ponekad se zanosim. Pogledajte ovo beskrajno zelenilo i ovaj čisti vazduh, e to je naša apoteka! – navodi naša sagovornica.

Takmičili se u kuvanju

Dragotići pričaju da su uvek bili aktivni, radili u KUD “Stevan Mokranjac”, takmičili se i u kuvanju… Kako kažu, mnogo su radili, bilo je teških trenutaka, ali su, uprkos svemu, zadržali vedar duh, a na pitanje šta im je najviše nedostajalo, uglas odgovaraju: “Naša zemlja!”

– Imali smo mnogo prijatelja u Beču, naših ljudi i Austrijanaca, sve potrebno za život, ali nema onog srpskog, našeg, da zasedneš sa nekim, pozoveš prijatelja, ono naše druženje. To nam je najviše nedostajalo – dodaju Dragotići.

Oči u oči sa vukom

Krsta se priseća i jednog neobičnog događaja iz lova, iznad Krivog vira, kada se, umesto srndaća, ispred njega stvorio veliki vuk.

– Nisam želeo da rizikujem da mi se mnogo približi i pucao sam. Odskočio je i tresnuo svom težinom na zemlju. Ležao je nepomično. Došao mi je kolega lovac i zajedno smo ga ubacili u džip. Odvezli smo se po lovačkom običaju do restorana, da se ogrejemo i “na po jednu”. Nedugo zatim odvezao sam prijatelja do kuće i pošao na Rtanj. Dok sam vozio imao sam čudan utisak da me neko gleda. Pogledao sam u retrovizor i video vuka, kako sedi na zadnjim nogama i gleda u mene. Bili su to trenuci kad morate brzo razmišljati, šta ako skoči, a još sam u vožnji… Nekako sam prešao tri-četiri kilometra do kuće, više gledajući u retrovizor nego ispred sebe. Zastao sam ispred kuće, lagano otvorio vrata džipa i munjevito izleteo – priča Krsta.

Stajao je, kaže, sa strane oko pola sata, dok nije video da je vuk definitivno klonuo.