Bahata politika

0

Iz Crne Gore čuju se glasovi u prilog poboljšanja odnosa dve države. Srbiji je, razumljivo, u interesu da održava najbolje odnose sa svim svojim susedima. Kada ovome dodamo da trećina naroda Crne Gore Srbiju doživljava kao svoju otadžbinu, odnosi sa Podgoricom trebalo bi da budu prioritet svake vlade u Beogradu.

Ipak, kakva je suština politike Crne Gore prema Srbiji tokom proteklih godina. Pored povremenih verbalnih akrobacija i podsećanja na stare veze, politika Crne Gore prema Srbiji posebno je postala oštra, nedobronamerna i nepoštena posle 2001. godine. Vlastima Crne Gore kao da je bilo stalo da sve ono što nisu mogle ili smele da kažu za vreme nemog i zaumnog spora sa Miloševićem, čiji su uzroci bili drugačiji od povoda i, izgleda, često u potpunosti suprotni od obrazloženja, izreknu protiv novih demokratskih, razjedinjenih i, po pravilu, na trule kompromise spremnih vlasti Srbije. Može se reći da je indipendistički pokret, u stvari, osvojio vladajuće crnogorske stranke tek po padu Miloševićevog režima. Šest godina sve što je trebalo da nastane kao sporazum dve republike i njihove zajedničke države bilo je obesmišljavano, zaustavljano, ismevano i podrivano od strane crnogorskog establišmenta. Za nezavisnost trebalo je pridobiti narodnu većinu, SRJ i SCG, zajedničke države kakve su bile, predstavljale su najbolji argument u prilog nezavisnosti. Ipak, nezainteresovanost Srbije za svoj narod i druge interese u Crnoj Gori, činjenica da su imali prevlast u državnoj zajednici koju su rušili, dovela je crnogorske vlasti u izuzetno povoljan položaj.

Posle uspostave nezavisnosti, crnogorske vlasti nastavile su sistematsku marginalizaciju i asimilaciju srpskog naroda u Crnoj Gori. To nije bilo dovoljno, već je prošle godine Podgorica požurila da se nađe u tada svega petini država sveta koje su priznale nezavisnost Kosova i Metohije. Licemerje crnogorskih vlasti, tih poslednjih politički živih naslednika Brozove birokratije i Miloševićeve oligarhije, sastojala se u tome da su jednog jutra podržali zahtev Srbije Generalnoj skupštini UN da bude zatraženo savetodavno mišljenje Međunarodnog suda o jednostranom proglašenju nezavisnosti Kosova, a već su sutradan priznali istu tu nezavisnost. Pošto je naša vlada proterala crnogorsku ambasadorku, već godinu dana traju natezanja oko načina na koji bi trebalo ove odnose normalizovati. Pošto je srpska diplomatija više bila gnevna zbog vremena koje je izabrano za crnogorsko priznanje Kosova nego zbog samog čina priznanja, moguće je razumeti njenu žurbu da stvar izgladi. Tražili su promenu ličnosti ambasadora i otvaranje tri konzulata u siromašnim krajevima Crne Gore naseljenim Srbima. Oko promene ličnosti ambasadora crnogorska strana je mesecima zavlačila i ponižavala svoje sagovornike.

 

Nedavno je obelodanjen odgovor u vezi sa konzulatima. U dva slučaja srpsko traženje je odbijeno! Kad je reč o trgovinskim i kulturnim predstavništvima, javno je obećano dalje "zlovoljno razmatranje". Upravo kada iščekujemo dolazak nove ekselencije da u Srbiji predstavlja vaskoliko crnogorstvo, najavljena je uspostava diplomatskih odnosa Podgorice i Prištine. Crnogorski premijer je, uz primetnu nervozu i uz pojačano znojenje, objasnio novinarima tu logiku prema kojoj priznanje nezavisnosti podrazumeva uspostavljanje diplomatskih odnosa.

I sada, kada Svetozar Marović, prvi i poslednji predsednik Državne Zajednice SCG, u Beogradu poznat po bahatoj i Srbiji nenaklonjenoj politici, da intervju u kom se veoma zalaže za najbolje odnose dve države, negativne reakcije javnosti su očekivane i ne mogu da iznenade. Šta je Crna Gora mogla još da učini da bi sa Srbijom imala lošije odnose? Marginalizacija i obespravljenost Srba u Crnoj Gori, neprekidna kampanja protiv srpskog naroda i njegove države, podrška raspadu Srbije, podsticanje političkih organizacija izuzetno nenaklonjenih Srbiji … ima li još nečega, osim rata, što zvanična Podgorica tokom proteklih godina nije preduzela protiv države koja joj ničim nije pretila niti naudila?

Srbija, naravno, treba da uspostavi što bolje odnose sa Crnom Gorom. Razloga ima isuviše. Ipak, naši interesi moraju biti po prvi put jasno definisani i potpuno zaštićeni. Naš interes u Crnoj Gori nije Evropska unija; Kosovo; ekonomija; bilo koja partija… nas treba da zanima samo srpski narod i jedna njegova nacionalna stranka, neophodna dok mu ne bude obezbeđena puna ravnopravnost. Sva naša politika, ulaganja, lične i druge bliskosti moraju biti podređene ovom vrhunskom interesu. Naša je greška bila što smo dozvolili da nam državu svojim ucenama unižava jedna politička oligarhija iz Crne Gore nastala u vreme našeg velikog narodnog i državnog poniženja. Takođe, pogrešili smo što smo dozvolili da nas ponovo poraze priznajući Kosovo sakriveni iza Vašingtona i Brisela.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here