Kućište Staniše Mijajlova Tomovića na Mateševu

Kad bi jutrom sa zebnjom ispratila decu, i Slavka Tomović bi otišla iz stana, najčešće kod svojih prijatelja Popovića, Milje i njene ćerke Anđe, u jednu od retkih, ako ne i jedinu kuću u Beogradu, u koju je ulazila bez zazora i sumnje da bi je posle mogla stići i snaći kakva neprilika.

I tog 8. juna 1948. Slavka je otišla kod Popovića pošto je ispratila decu – Lolu i Vladetu u školu, odnosno na fakultet, a Spomenku, koja se tih dana, za čudo, nešto duže zadržala na nekom poslu, na neki službeni put u Sarajevo – prvi put da leti avionom.

Došla je setna i zabrinuta više nego obično i uglavnom ćutala više nego ikad ranije. Odsutno i kratko bi odgovorila na pitanja. Njene prijateljice su zapazile naglašenu brigu na njenom čelu, sumor i tugu u suvim, isplakanim očima, ali je nisu mučile pitanjima, uverene da je sustigla tuga za izgubljenim sinom i mužem. Prenula bi se za kratko kad bi se sa uključenog radija oglasio spiker i počeo da čita vesti, ali u tome nije bilo ništa čudno jer su se tih dana svi pretvarali u uvo iščekujući sa strepnjom i nestrpljenjem ikakve vesti o sukobu Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom.

I očaj i olakšanje

Tako do popodne, do gonga koji je označio početak prvog popodnevnog dnevnika Radio Beograda. Videlo se, bilo je primetno i ona to nije ni krila u prijateljskoj kući Popovića, da je Slavka upravo taj dnevnik čekala sa očiglednim nestrpljenjem, zebnjom i nervozom, da se zbog toga tog dana i zadržala u njihovoj kući više nego obično:

“Ovde Radio Beograd. Vesti. Tanjug javlja da je grupa naoružanih bandita koja je, izgleda, imala podršku i nekih članova posade, jutros otela avion Jugoslovenskog aerotransporta sa redovne linije Beograd-Sarajevo i prisilila ga da sleti na italijanski aerodrom u Bariju. Banditi su se tu iskrcali i predali karabinijerima, a avion sa ostalim putnicima se, nakon kraćeg zadržavanja, bezbedno vratio u Sarajevo. Istraga je u toku…”

Slavka nije ni sačekala da čuje vesti do kraja. Uzbuđena, sa očigledno pomešanim osećanjima i brige i radosti, i očaja i olakšanja, tiho je, kao za sebe prozborila:

– Blago mi i kuku, žalosnoj! Uspela je! U tom avionu je bila moja Spoma! Ona je bila jedna od tih koji su ga oteli! Sad neka joj je Bog veliki u pomoć i njoj tamo u tuđini i nama ovde – rekla je brižno, ali i s nekim čudnim olakšanjem kao da je isprtila neko veliko, preteško breme…

Ogranak velikog bratstva Tomovića iz Lijeve Rijeke i Mateševa, iz kojeg je Božidar Tomović, u Vasojevićima na uže zovu Boškovići po Tomovom sinu Bošku. Rodoslovna knjiga Tomovića, koju je pre nekoliko godina sročio inženjer Radosav Tomović, koja prati ovu bratstveničku lozu od polovine 18. veka, veli da je rodonačelnik Tomo imao tri sina – Dmitra, Boška i Radoja.

Božidar Tomović je unuk Mijajla Tomovića, najstarijeg sina Boška Tomova. Božidarov otac Staniša Mijajlov, kako piše Radosav Tomović, rođen je 1865. godine u Lijevoj Rijeci. Bio je oženjen deset godina mlađom Perunikom od Đekića iz Kralja, koja mu je rodila sinove Božidara, Panta i Lazara i ćerku Mariju.

Kako je Staniša umro veoma mlad, njegovoj Peruniki je palo na pleći preteško breme podizanja četvoro siročadi, ali je ova odvažna i stamena žena, žena “ženskog pasa a muškog glasa”, muški nosila to breme i u tome je nije pokolebala ni nesreća kad joj je srednjeg sina Panta bolest pokosila već u ranoj mladosti.

Vreme stradanja

Ćerka Marija se udala u Đakovicu za protu Luku Bulatovića, ali nije imala sa njim poroda, baš kao ni njen brat, najmlađi Stanišin sin Lazar. Tako se potomstvo Staniše Mijajlova Tomovića i njegove Perunike svelo na jednu sveću, na najstarijeg sina Božidara.

U Beogradu sam u leto 2016. godine, nedugo pre njegove iznenadne smrti, sreo Vladetu Božidarovog Tomovića, vrsnog intelektualca, koji je uz Veterinarski fakultet svojevremeno završio i prvi stepen ekonomije i Višu školu za spoljnu trgovinu. Bio je vedar i lep koliko najviše može biti lep čovek na pragu devedesete godine. Iako su me upozorili, a i sam mi se požalio, da godine čine svoje, da ga pamćenje ponekad izda i prevari, a misli odlutaju, valjda stoga što sam otvorio najbolnije stranice njegovog životopisa, ono što se najupečatljivije urezalo i ukorenilo u nezaborav, tog dana mi je nekoliko sati tako bistroumno, lucidno i pribrano pripovedao o svojoj porodici, ono što je znao, čuo i zapamtio iz perioda između dva svetska rata, o stradanju i mukama koje su pretrpeli tokom Drugog svetskog rata, pa i deceniju-dve posle rata:

– Moja baka, očeva majka, Perunika Stanišina, koju smo iz milošte svi zvali Pera, imala je samo dvadeset i četiri godine kad je ostala udovica. Sama da se vije na, za ono vreme, velikom imanju na Mateševu i podiže četvoro siročadi. Bila nepismena seljanka, ali prirodno bistroumna, naučena i obrazovana na univerzitetu životnih muka i patnji. Dobro je znala da je čovek bez škole i nauke slepac pa je sve učinila da barem sinove usmeri na put znanja i nauke i “otera” ih sa Mateševa u svet, tamo gde se možda bolje i lagodnije živi. Pomirila se sa sudbinom koja joj je srednjeg sina Panta odnela u ranom detinjstvu i sva se posvetila školovanju Božidara i Lazara.

Nesreća Lazara Tomovića

Kad je Lazar – rođen je 1897. godine – završio Višu crnogorsku vojnu akademiju i postao oficir, pa još kad je zbog ispoljenih sposobnosti, znanja i vojnog umeća, uz to i kao veoma lep i stasit oficir, izabran za vojnog atašea na italijanskom kraljevskom dvoru, kad je sve ukazivalo da je pred njim velika i lepa vojnička karijera, desila se nesreća: na nekoj vojnoj paradi Lazar je pao s konja, ozbiljno povredio kičmu i zauvek morao da skine oficirsku uniformu – da u cvetu mladosti i najvećeg životnog napona ode u penziju. Nažalost, ni od njega nije ostalo traga, nije imao dece sa Vojvođankom, poreklom Čehinjom, Olgom Grojić, a umro je i sahranjen u Beogradu 1937, u četrdesetoj godini života i, srećom, nije doživeo sve strahote i stradanja koja će dočekati i doživeti njegova majka Perunika i porodica njegovog najstarijeg brata Božidara…