Jugosloveni izbeglice – nikom podobni

0

TRIDESET GODINA IZBEGLIČKOG STAŽA: Dragan Fazlić pred svojom kućom

 

 

Bio je to početak gotovo desetogodišnjeg izbegličke drame dvoje Jugoslovena u Srbiji, koje su često pratili različiti "prijateljski" saveti. Jedni su im govorili: "U redu je vaše ime, ali pazite se, vaše prezime može nekome da zasmeta". Drugi su takođe bili jasni: "Nećete imati problema zbog prezimena, ali vas ime može zajebat".

– Dogodilo se nešto stravično, nešto što ni u snu nismo zamišljali da se može dogoditi: postali smo izbeglice u svom gradu, u kome smo radili, u kome su se školovala naša deca, postali smo nepodobni samo zato što se prezivamo Fazlić, što smo se izjasnili kao Jugosloveni, što nismo hteli u rat…

 

Da sve bude gore, nisu nam priznali ni izbeglički status, govorili su nam da se vratimo u svoju kuću u Mioče u koju se već uselila porodica Jovana Bojanića iz Sarajeva – priča Dragan u ispovesti za "Vesti".

 

Nije mogao bez Lima

 

Dragan i Vida, njihov sin Dejan i ćerka Marija su jedna od hiljade porodica koje su stradale u bosanskom ratnom loncu samo zato što su poticale iz mešovitih brakova, izjašnjavale se kao Jugosloveni i nisu želele da se priklone nijednoj ratnoj strani. Umesto puške, na rame su najčešće stavljale izbeglički zavežljaj.

– Mene su i jedni i drugi optužili da sam izdajnik jer nisam hteo da uzmem pušku i odem u rat! Ali, mene niko nije zvao u rat, ja nisam dobio vojni poziv ni od jednih ni od drugih. Ja sam samo imao status – izdajnik!

Hamza Fazlić je bio vojno lice početkom pedesetih godina i živeo je u Zemunu. Negde u jesen 1954. godine izabran je za načelnika Tehničke službe za ratne lovce na aerodromu u Batajnici. Ubrzo je upoznao i oženio Branislavu Đurić koja mu je rodila sinove Dragana i Senada. Deleći sudbinu vojnih lica, Hamza je posle nekoliko godina morao u prekomandu, u Priboj.

 

Ipak su pobedili: Vida i Dragan Fazlić

Dok je Dragan učio sedmi razred osnovne škole, njegov otac i majka su se razveli. Branislava je zajedno sa decom otišla da živi u Sloveniju kod porodice svoje majke Tonke, a Hamza je ostao sam pored Lima.

Dragan i Senad završili su srednje škole u Sloveniji i obojica počeli da rade sredinom sedamdesetih. Nedugo potom, Senad je upoznao jednu Engleskinju, oženio je, i otišao sa njom da živi na britansko ostrvo, a Dragan se vratio na Lim.

– Nisam mogao da izdržim u Sloveniji, nisam mogao bez Lima!

Dragan se odmah zaposlio u FAP, a nekoliko godina kasnije oženio Vidu koja mu rodila sina Dejana i ćerku Mariju.

– Bilo je to vreme sreće za nas. Imali smo svega, oboje smo radili, deca su rasla, ja sam se slagala odlično sa svekrom Hamzom. On je bio dobar čovek. Živeli smo životom koji bi svako na svetu poželeo. Krstili smo decu, slavili Uskrs, slavili Božić, radovali se svakom danu… – priča Vida.

Međutim, sreća na desnoj obali Lima nije dugo potrajala. Hamza je umro 1988. godine, a četiri godine kasnije, pored Lima je počelo da se puca iz svih oružja.

 

Otac nije izdržao

– Moj otac Hamza je voleo više Jugoslaviju nego mene, brata i unučad zajedno. Kad su krenuli te prve priče o raspadu države, on se propio i alkohol ga je i odveo u grob 1988. godine. Njegove poslednje reči bile su: "Sve je gotovo, u ovoj državi nema više života, ovde će pući, ja ovo ne mogu gledati", priča Dragan.

– Nastao je haos koji vam ne mogu objasniti. Dragan se početkom rata obreo u Engleskoj kod brata, a ovde je potekla priča kako je otišao u "zelene beretke". Umirala sam od straha. Još kad su počele da gore i srpske i muslimanske kuće… – priseća se Vida prvih ratnih dana pored Lima.

Početkom juna, Dragan se vratio iz Engleske i zatekao prizore u selu pred kojima mu se krv zaledila.

– Dočekale su me straže, izgorele kuće, priče o ubijenim komšijama, Srbima i muslimani… Usledile su duge noći kroz koje su odjekivali rafali i eksplozije, a potom dani u kojima sam bio izložen raznim pitanjima, raznim sumnjama, raznim ljudima, od kojih većinu nisam poznavao…

 

 

Shvatili da su nepoželjni

 

Dragan kaže da mu niko nije naređivao da se seli, niko mu nije rekao ni da ostane, ali niko ga, tvrdi, nije pitao hoće li pušku.

– Ja sam neke prijatelje, Srbe, pitao šta imaju protiv mene. Oni su se kleli da nemaju ništa ali su mi, opet, u poverenju govorili da je možda bolje da se sklonim malo dok sve prođe jer ima opasnih tipova… Na kraju morali smo da idemo. Jednostavno, shvatili smo da smo nepoželjni! – kaže Dragan, pričajući potom kako su on i njegova porodica narednih godina bili "nepoželjni" i u izbegličkim centrima.

 

 

 

– Duga je to priča. Ona traje deset godina. Toliko vremena smo tumarali od stana do stana, od kancelarije do kancelarije ubeđujući neke ljude da smo izbeglice, da nemamo gde da se vratimo, da smo uplašeni, da ništa nismo krivi…

 

Na kraju, kad smo sve ubedili i vratili se kući, ja sam otišla kod lekara koji je mi je, posle nekoliko pregleda, rekao da imam kancer dojke – kazuje Vida, dodajući kako je zahvaljujući i velikoj ljubavi i pažnji supruga uspela da pobedi najtežu bolest.

 

Prozvali ga Suad

– Pre nego što smo krenuli u izbeglištvo, neki ljudi počeli su me zvati Suad. Nisam ja, kažem, Suad, nego Dragan, a oni se smeju i govori mi kako nema više Juge. Najgore mi je bilo kad mi je jedna žena u Priboju rekla da je bolje da se potpisujem kao Ciganin, nego kao Srbin i musliman – priseća se Dragan.

Fazlići su se, tek posle odluke suda, vratili u svoju trošnu prizemnu kuću 2002.godine. Iste godine, Dragan je obnovio plantažu lešnika na obali Lima i danas sa ponosom kaže da svake godine ubere oko 700 kilograma lešnika za koje ima tržište.

Zatvarajući poglavlje izgubljenog života u sagubljenom vremenu, Dragan kaže da se, lično, oseća pobednik u minulom ratu:

– Ja sam pobedio jer na nikoga nisam pucao, nikoga nisam ubio! Ali, objektivno gledano, u tom ratu svi su izgubili – i oni koji su pucali, i oni koji nisu. Svi mi izgubili smo zemlju koju je volelo 95 odsto njenih ljudi. Meni nisu dali oružje da ubijem tu zemlju.

 

Za jedne nisam bio dovoljno veliki Srbin da bi mi dali oružje, ni dovoljno opasan musliman da mi oružjem presude, a za druge nisam bio dovoljno dokazan musliman da me pozovu u svoje vojne redove, ni dovoljno veliki četnik da mi skinu glavu. Ja sam, samo, bio Jugosloven koji je mnogima smetao.
 

 

Više ne zna šta je

Na pitanje da li je još Jugosloven, Dragan kaže da nije siguran šta to danas znači.
– Ne znam… Ali, ono što znam jeste da je moj sin Dejan bio u Vojsci Republike Srpske, da sam decu krstio u crkvi, da su moja ćerka Marija i njen suprug Slavko takođe krstili svoju decu Aleksandra i Luku…

 

I znam da danas imam prijatelje i među Srbima i muslimanima…

 

Jedino nemam zemlju koju sam voleo!

 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here