Naša Rada lider u muškom poslu

0

Rada (u sredini) sa mamom Olgom, kćerkama Indirom i Enom, sestrom majom i suprugom Dževdetom

Naše novine su o Radmilinom uspehu već pisale, a izgleda da je čitaocima posebno interesantna činjenica bila da je Desićeva nekoliko godina radila kao tesar. Bio je to razlog da posetimo Radmilu u njenom domu i saznamo više o ženi koja je, nakon što je prokrčila sebi, sada krči put drugim ženama u građevinskoj industriji.
 

Sam svoj majstor

Rada i Džefko su sami preuredili kuću koju su kupili. Najčešće ona isplanira promenu, a Džefko odradi uz njenu pomoć. Izuzetak je kuhinja koju je Rada sama dizajnirala i uradila.
Oboje kažu da rade preko 50 sati sedmično, da na odmoru uglavnom kampuju na poznatim mestima u Kvinslendu i da se ni slučajno neće mešati u izbor zanimanja svojih kćerki.

Fasadna kuća u naselju Streton i drugačije i neobičnije uređeno dvorište i okolina bazena već su ukazivali da je to radio neko ko se dobro razume u neimarske poslove.

 

Na okupu su bili Radmila (37) i suprug Dževdet koga svi zovu Džefko, kćerke Indira,(10) i Ena (2), te Radmilina majka Olga i sestra Maja.

Desićeva je sa sestrom, majkom i ocem Nikolom došla prvi put u Australiju kad je imala sedam godina, 1980. Stric joj je živeo u glavnom gradu Kvinslenda, a nakon zemljotresa u rodnom Baru, Radmilina porodica je dobila vizu za dolazak u Australiju.

"To je bio prvi put", kaže mama Olga. "Mi smo se 1983. godine vratili u Crnu Goru gde su nam obećali dobre poslove. Ja sam radila u Baru kao medicinska sestra, a Nikola u lučkoj kapetaniji, ali kad smo se vratili, nije bilo ništa od obećanja pa smo ponovo došli u Brizbejn 1985. godine".

"Svako dete očekuje pomoć od roditelja kad radi domaće zadatke, kao sto ja pomažem svojoj Indiri, ali ja tu pomoć ovde nisam mogla da očekujem jer moji nisu znali engleski".

Nakon srednje škole, Radmila je dobila mesto na univerzitetu u Armidejlu u Novom Južnom Velsu da studira istoriju, ali kaže da je to bilo predaleko da ide od kuće i roditelja i da su uopšte bile drugačije odgajane.

 

Predvodi žene

Desićeva je već tri godine predsednik nacionalnog Udruženja žena u građevinskoj industriji. "To je volontersko udruženje u kojem svi radimo za boljitak žena. U Kvinslendu postoje sada tri ogranka, a sve je krenulo 1996. godine. Kad sam postala predsednik, na konferenciji smo imali oko 70, a sada oko 500 gostiju, od sponzorstva smo dobivali oko 70.000, a sada oko 150.000 dolara, a ja sam jedina žena koja je u udruženje došla iz direktnog posla i zanata, ali to ne govorim da se hvalim", kaže Rada.

 

"Bila sam malo jača devojka. Bavila sam se gimnastikom, planinarila, igrala fudbal s vršnjacima, igrala ragbi za reprezentaciju Kvinslenda. Ako je tata šta radio lopatom oko kuće, već sam bila tu da priskočim".
 

Rada sa prvim ministrom Kevinom Radom

Radmila je otišla do "Centrelinka" gde su joj ponudili kurs od 12 nedelja, da prođe sve faze građevinskih zanata i eventualno odabere jedan. Prihvatila je, a na kraju izabrala zanimanje tesara koje se razlikovalo od današnjeg, jer je podrazumevalo da se kandidat obuči i da pravi kuhinje. Iz današnje perspektive, Radmila praktično ima dva zanata.

"Uh, teško smo prihvatili tu njenu odluku", kaže Olga, ali nismo smeli da se mešamo. Znate kako je u Australiji. Detetu ne možete ništa kad ga zakon svakojako štiti, pogotovo kad postane punoletan".

 

Usamljena šefica

"Nakon nekoliko godina tražila sam radno mesto da pomažem onima koji dolaze da uče zanat i dobila ga. Šef mi je postao isti čovek koji me je obučavao kad sam počinjala, a trenutno nadgledam oko 300 budućih zanatlija koji prolaze kroz sve faze građevinskih radova".
Iza Radmile je sad i nekoliko godina rada u administraciji i pitamo je kako tu napreduje.
"Mnogo teže jer je na ovom nivou još manje žena. Nedavno sam imala sastanak sa nekih 40 šefova i bila sam jedina žena tamo. Muškarci imaju svoj zatvoreni krug, ali se i to menja".

 

"Mami se i sad diže kosa na glavi kad vidi da uzimam šlem i alat jer moram da odem do neke građevine", kaže Radmila.

Ipak, izgleda da je građevinarstvo sudbina Radmiline porodice. Deda sa očeve strane je bio zidar, kao i tri ujaka, otac je neko vreme radio na građevini, ona je izabrala ovu oblast, a i suprug Džefko i sestra Maja rade u građevinskoj industriji.

Radmila se seća da je godinama išla od Brizbejna do Glod Kosta i Ipsviča, svuda gde se zidalo i gradilo i gotovo istih reakcija muških kolega na početku projekata.

"Prva dva-tri dana su me čudno gledali, po principu "šta ova radi ovde", ali čim su videli kako baratam onim pištoljem s ekserima ili kako, bez problema, podignem vreću cementa, onda nisu više ništa komentarisali. Vremenom su navikli na mene".

Radmila je iste godine kad je završila zanat, 1997. otišla u Crnu Goru, drugi dan srela Džefka kojeg je odranije poznavala, planula je ljubav i od tada su zajedno.

Pitamo Džefka kako je reagovao kad je saznao zanimanje njegove izabranice.
"Kad je rekla da je karpenter (tesar), mislio sam da je to nešto oko ćilima i tepiha, da se tim bavi, a onda mi je objasnila da se u Australiji potpuno drugačije prave kuće i pokazala neke slike. Prihvatio sam njen izbor, a ona me je u Brizbejnu odvela prvi dan na posao, na građevinu".

Džefko radi poslove šalovanja pre betoniranja, a u šali dodaje da mu je drago što mu je Rada samo u kući šef, a ne i na gradilištu.

"Pojedini ljudi dolaze sa uvreženim mišljenjem da su muškarci ti koji rade, a da je ženi mesto u kuhinji i uz decu, ali verujte da se to menja, čak i kod nas u Crnoj Gori i to puno brže nego što mislimo", kaže on.

 

Jugoslavija u srcu

Radmila i Maja su brzo stekle prijatelje iz bivše otadžbine i bile aktivne u životu naše zajednice. "Igrale smo folklor u jugoslovenskom klubu koji se tada zvao "Jedinstvo", išle nedeljom na časove srpskog jezika u naselju Anerli, a i Maja i ja smo završile srednju školu u naselju Mek Gregor". Pri pomenu kluba "Jedinstvo", mama Olga kaže da je stalno odlazila na zabave tamo dok je to bio "jugoslovenski" klub, a kad je promenio ime, prestala je da ide. Nesumnjiva "jugonostalgičarka "pokazuje privesak na lančiću na kojoj je s jedne strane lik Josipa Broza, a s druge grb Jugoslavije.

 

 

Rada očigledno poništava sve poznate predrasude, jer je poreklom Crnogorka, a o njima se tradicionalno priča da su lenji kao nacija, a uz to žena sa građevine koja sada odlazi na prijeme kod Prvog ministra, Kevina Rada i premijerke Kvinslenda Ane Blaj.

"Suština je da nikad ne bih uspela da sam izabrala bilo šta drugo da radim, ubeđena sam u to. Svoj posao sam izabrala zato što sam to volela, a najveće promašaje sam videla kod kolega muškaraca. Najčešće to počinju da rade oni koji nisu uspeli da se bave nečim drugim i ne rade to iz ljubavi. Ali, ako žena izabere da uzme alat i radi na građevini, to znači da ona to želi i sigurno će uspeti".

Na kraju pitamo našu sagovornicu šta za nju zaista znači nagrada koju je dobila.
"Priznanje, a i podstrek. Dosad nisam imala poslovni susret s premijerkom Blaj, a sad ću i to imati. Tražim put da se moje inicijative ostvare, a to će svakako biti dobro za žene u građevinskoj industriji. I ne samo tamo. Svaki napredak je dobar za položaj žene uopšte i to je ono na čemu radim neko vreme", kaže Rada.

 

Ubedila mamu

O Radinoj nagradi Olga kaže: "Sad je to u redu, ali nikad nisam prihvatala onaj šlem i alat. Uvek mi je bilo draže što je Maja u administraciji i što to ne nosi, ali sad sam ponosna". "Eto, morala sam da pobedim i ovakav otpor", kaže Rada. "Dakle, duplo sam uspela jer i mama priznaje da sam dobro odabrala".

 

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here