Rade Jorović: Pamtiću doček u Domu garde

0

Pevao od srca: Nastup Radeta Jorovića na koncertu u Topčideru
 

Osim njega, uz pratnju Vojnog orkestra Merima Njegomir, Rade Jorović, Boki Milošević, Katarina Živković i drugi pevači narodne muzike.

 

Uzdam se u sirotinju

Planirate li da održite koncert u Beogradu?
– Razmišljam ja o tome, najradije bih ga održao u Domu sindikata. Tamo mi je mesto kao dugogodišnjem sindikalcu, koji se bori za svoja prava. A i odatle je započela moja karijera. Ali, to zavisi od moje dobre volje. Doduše, rekoše mi da to poprilično košta, te da treba naći sponzore ili imati bar nekog političara uza se. A ja nemam ni jedne ni druge. Od našeg čuvenog reditelja Jovana Ristića Rice mnogo puta sam čuo, a sada ja to često ponavljam – sirotinja se najlepše veseli. U nju se uzdam, ona će mi pomoći i u održavanju koncerta.

– Bio je to izuzetan koncert, posle kojeg su svim učesnicima uručene zahvalnice Vojske Srbije. Ne pamtim kada su pevači imali ovakav tretman. Dočekani smo i ispraćeni kao nikada do sada, sa velikim uvažavanjem – kaže Jorović.

Koliko su vam priznanja važna u životu?
– Ma koliko da svi mi pričamo kako nagrade nisu važne, svakom mnogo znače. Hvala žiteljima opštine Žabari što su me se setili i nagradili, za razliku od mnogih drugih kojima sam svesrdno pomagao, ali mi ne rekoše ni hvala. A osim plakete i lepih reči u Žabarima sam dobio i koverticu. Nije debela, ali je od srca, i dobro dođe u ova teška vremena. A, posebno sam srećan jer sam dobio obaveštenje iz Saveza estradno-muzičkih umetnika Srbije da sam konačno postao istaknuti umetnik ove zemlje. Smatram da sam uslove odavno ispunio, ali sam godinama čekao zbog ljudi koji nisu radili svoj posao.

U čemu je bio problem?
– Od kako sam dobio status umetnika, sakupljao sam i prilagao potrebnu dokumentaciju o svojim aktivnostima i dobijenim nagradama. Jer, umetnici koji imaju više od 20 godina radnog staža, bave se društveno-korisnim radom, doprinose kulturi i ispunjavaju određene kriterijume, mogu da konkurišu za istaknutog umetnika. Taj status je jako bitan, recimo, za dobijanje nacionalne penzije. Međutim, umetnička komisija koja je odlučivala o licencama, bavila se drugim stvarima, a predmeti su čamili u nekoj fioci. A onda sam početkom godine najednom obavešten da sam odbijen. Ne samo ja, nego i brojni drugi umetnici. Nisu se udostojili ni da nam daju neki valjani razlog i objašnjenje. Mi smo smatrali da su nam povredili prava, pobunili smo se, došlo je do smene rukovodstva u Savezu, kao i u umetničkoj komisiji, jer je bilo zloupotrebe položaja. Novi članovi su počeli sa radom, a znam da će uskoro biti još izmena i dopuna u radu Saveza. Nadam se na bolje.

Rođeni ste u Dragačevu i jedan dobar deo života proveli u Čačku gde i danas živi vaš stariji sin. Kada ste poslednji put zapevali Čačanima?
– Ako mislite na pevanje za pare, to ne pamtim. Mene se sete u zavičaju samo kad im prigusti i kad treba da me angažuju za džabe ili za neki humanitarni koncert. Koncert u Čačku nikad nisam održao, a i ne verujem da ću ikad.

 

Čuvari narodne baštine

– Godinama se trudim da otrgnem od zaborava naše običaje, tradiciju i narodnu muziku. Sarađujem sa brojnim izvornim grupama i KUD-ovima, i uživam u tome. U našim medijima zapostavljena je tradicionalna muzika, što je veliki propust našeg društva, države, ministarstva kulture. Na HRT-u često gledam njihovu emisiju koja je posvećena tradicionalnoj muzici i običajima. U Rumuniji mislim da imaju čak dva kanala na kojima emituju samo njihove izvorne pesme. Za svaku pohvalu je i otvaranje Kuće sevdaha u srcu Baščaršije, a mi – ništa. Korene ne smemo da zaboravimo!

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here